DOŠAŠĆE: ZA BOGA NEMA BEZIMENJAKA!

Detalji

Objavljeno: srijeda, 09. prosinca 2020.

Piše: Dr. Tra tomislav Pervan

Dok druge “veličine” odlaze, Krist uvijek dolazi!
Vrijeme došašća vrijeme je kad većina trgovaca zadovoljno trlja rukama zbog prometa, obrta i priliva novca u njihove riznice. Svatko želi drugoga obdariti, makar i najjeftinijom robom na tržištu. Nekome je i najmanji dar velik dar jer je dar srca. Međutim, vrijeme došašća nikako nije vrijeme kupovanja, jeftinih uličnih ukrasa, božićnih drvaca, lameta. Došašće i Božić su odveć ozbiljni događaji u tijeku svake kršćanske godine da slobodno možemo reći da to nije obično pripremanje za Božić ili obiteljski božićni ugođaj. Palimo iz tjedna u tjedan svijeće na adventskome vijencu koji nam želi dočarati blizinu dolaska onoga koji ima doći na kraju vremena. Adventsko vrijeme redovito u bogoslužju naviješta i govori o svemirskim katastrofama, posljednjim stvarima, govori o dolasku Sina Čovječjega.

Navještaj je adventa navještaj promjena u svemiru, svijetu, u ljudima, na mjesecu, suncu, zvijezdama. Vrijeme je to kad se govori o nestanku elemenata, o stravama i užasima što će se dogoditi na cijeloj zemlji. Jednostavno, advenat je u liturgiji vrijeme kad se govori o svršetku svijeta, vrijeme krajnje ozbiljnosti i suočavanja sa samim sobom, svojom sudbinom u Božjim, u Kristovim očima, za njegova ponovnoga dolaska na kraju vremenâ i povijesti.
Kad se suočimo s takvim tekstovima iz Biblije, mogući su različiti pristupi. Jedni u tim slikama vide stvarne katastrofe koje se zbivaju ili će se dogoditi na ovoj zemlji, sručiti na čovječanstvo. Klimatske, ekološke katastrofe, nesreće u atomskim reaktorima redovita su pojava. Kad se dogode, onda je obično prekasno za one koji se zateknu, da i ne govorimo o stravičnim posljedicama takvih nezgoda.

Drugi pak odbacuju i pomisao na to. Misle da su te slike strave i užasa iz nekoga drugoga, biblijski kazano, apokaliptičkoga ozračja, a apokaliptika je, tvrde, plod posve drukčije slike svijeta, ne naše suvremene i sl. Međutim, promatrajući povijesno, apokaliptika se u čovječanstvu pojavljuje redovito u kriznim i kritičnim situacijama svijeta i vremena. Stoga se apokaliptika tiče svih nas jer smo svim svojim bićem vezani uz kozmos. Nismo akozmični, makar smo kao osobe upućeni zapitati se tko smo, što smo, odakle dolazimo, kamo idemo, koje nas životne misli vodilje vode, kamo smjera naš život.

Izvorna nesreća – pošast nevjere
Slike strave i užasa, kakve iščitavamo u Bibliji, ne smijemo zaobilaziti, zanemarivati ihi, ne smijemo ih imunizirati ili biti prema njima neosjetljivi. One su i stare i poučne. Moramo napregnuti svoja osjetila i vidjeti točno, što nam te slike žele reći. Kod tih slika ne radi se o bilo kakvim katastrofama, već se radi o izvornoj nesreći koja pogađa svijet i ljude, a to je nesreća i pošast nevjere. Jer, od prve do posljednje stranice govori nam Biblija upravo o tome: Nevjera nije nešto što se odvija samo u čovjekovu srcu, njegovoj psihi. Nevjera se doduše rađa u glavama i srcima, ali se ne zaustavlja tu. Nevjera se odražava u svijetu, ona se širi i probija u svijet, razara čovjeka i svijet u kome čovjek živi.
Bezbožac, ateist razorna je  snaga ovoga kozmosa. Bezbožac, nevjernik donosi nesreću, širi propast. Nepovjerenje nevjere razara svijet koji bi mogao i morao biti čovjekov raj, napose otkako je došao Isus Krist na svijet. Nevjera je stravična oholost za kakvu je sposoban čovjek. Ona čovjeka osljepljuje i baca u zaborav samoga Boga.

Osim toga što se suvremenici izdaju za nevjernike, oni su istodobno i prazno-vjernici. Praznovjerje je ono što danas hara novinama, jeftinim tiskovinama, pogotovo čitanje horoskopa, astrologija, čitanje iz šalice, dlana ruke, zvijezda. U nas nema tiskovine bez horoskopa ili bilo kakva oblika iščitavanja sudbine, znakova, brojeva i sl. Izraženo u postotcima, daleko je više raznih gatara, vračara, astrologa nego svećenika, istinskih duhovnih vođa, liječnika koji su sposobni liječiti Kristovom snagom. Čovjek se pita zašto su danas tako popularni horoskopi? Odgovor je jednostavan. Čovjek želi sreću bez žrtve, želi jeftinu utjehu, spas i pomoć od nekakvih sila, bez zahtjevnosti i križa, želi blaženi svijet bez ikakva vlastita uloga i muke.

Zašto smo na svijetu?
Sve što se svakodnevno naklapa u horoskopima ili čitanju iz zvijezda vezano je uz maloga čovjeka. Horoskop malome čovjek otkriva da mu je život vezan uz zvijezde, uz nebo, svemir, i to podaruje stanovito i novo značenje i važnost njegovoj egzistenciji. Za one gore, iz politike ili od utjecaja, mali je čovjek nevažan, ali nije nevažan zvijezdama, nebu. Taj mali čovjek u horoskopu nije više anonimni pojedinac kakvim ga opisuju i prikazuju suvremeni filozofi, nije on stvar ili predmet bačen u ovaj svijet, u besmisao, apsurdnost, nije on pojedinac koji je u besmislu ili besmislenu svijetu, osuđen na slobodu. Horoskop prividno pokazuje čovjeku njegovo novo dostojanstvo, podaruje čovjeku u nesigurnosti života stanovitu sigurnost, povezanost s cijelim svemirom, uključenost u svemirske tijekove.

Vjerovanje da je čovjekov život određen putanjom zvijezda ili tzv. zodijaka (životinjskoga kruga kroz koji navodno prolazi Sunce), da to određenje ima u sebi stanovitu primjesu čovjekove veličine, podaruje mu sigurnost da nitko nije samo bezeimena masa, anonimni kotačić u svjetskim gibanjima. Onaj mali čovjek koji se bavi horoskopom vjeruje da mu je sve određeno u zvijezdama, u njima zapisano, da je s cijelim svemirom povezan nevidljivim koncima i nitima. To u konačnici daje njegovu životu dostojanstvo, podaruje svijest veličine da je on kao čovjek dio božanskoga, zvjezdanoga svijeta, kad ga već preziru moćnici svijeta.

Međutim, u svemu se tome ipak zaobilaze temeljna i bitna pitanja čovjekova opstojanja na ovome svijetu. Zvijezde ne daju odgovora zašto smo na svijetu, zašto smo bačeni u ovaj svemir, zašto živimo upravo ovakvim životom. I temeljna je istina Biblije da je svatko od nas pred Bogom i u Bogu sa svojim imenom. Za Boga nema bezimenjaka, svatko je na svoj način upisan u Božju knjigu i Božji dlan, pogotovo od trenutka dolaska Isusa Krista na ovaj svijet. Zato se pred nas postavlja upitnik: U koju zvijezdu vjerovati, koju zvijezdu slijediti, kojoj zvijezdi podariti svoj život i svoju budućnost? Božićnoj, Isusovoj, ili astrološkoj?

Svaki je čovjek Božjega roda
Dolaskom Isusa Krista, slavljenjem Božića, okreće se sudbina svijeta i čovječanstva. Obično se veli da nam nije omogućeno ili darovano birati roditelje, braću, sestre, rodbinu i svoje bližnje s kojima smo krvno vezani, ali da nam je moguće birati prijatelje. To vrijedi za čovjeka, ali ne vrijedi za Boga! Kad Bog postaje čovjekom, Bog ima slobodan izbor, on sam bira okolnosti svoga rađanja, bira Majku, obitelj, bira mjesto, vrijeme, zemlju. Jednom riječju: Bog izabire ne veličinu, već malenost, ne slavu, već sramotu, ne ugled, već prezir. Izabire ne slobodnu, već okupiranu zemlju, ne stolni grad, već zabitno mjesto, ne ugledne roditelje, već malene i siromašne, ne kraljevsko prijestolje, već štalu, jasle, zapravo cijelim svojim bićem ruši prijestolja i vlasti jer je vjerovao i navješćivao da je svaki čovjek kraljevskoga, božanskoga podrijetla, da među ljudima nema nikakve razlike. Vjerovao je u veličinu svakoga čovjeka pred svojim Ocem. Jedno nam mora biti jasno: Za Boga i u Boga ne postoji nikakva improvizacija ili gluma. Ne postoje kulise, već gola zbiljnost, hladna štala, gole jasle, križ. Sve pojedinosti koje su nam prenesene u evanđeljima spram Isusova rođenja tiču se svemira, povijesti i svakoga pojedinoga čovjeka te ljudske zajednice u cjelini.

Kristovo utjelovljenje – vrhunac Božje poniznosti
Lijepo je to izrazio ranokršćanski hvalospjev iz poslanice Filipljanima. On, koji bijaše božanske naravi, odrekao se svega, postao manji od najmanjega, rob svih, poslušan do smrti – smrti na križu, a taj križ počinje već u tvrdim jaslama. Sveti Bonaventura, najistaknutiji franjevački mislilac, govori o Božjemu trajnom silaženju, tzv. condenscensio. Za njega je stvaranje, objava, milost, Isusovo utjelovljenje Božji čin poniznosti, činovi u kojima se Bog prilagođuje svome stvorenju. Bog se zatvara u poniznost, u ljudsku glinu da bi našu ljudsku narav odjenuo u svoje božanstvo.

Na Isusovoj osobi vidimo dokle sve seže Božja poniznost, do posvemašnje razdatosti, krajnjega siromaštva. Njegovo vanjsko siromaštvo samo je odraz nutarnje poniznosti koju živi riječju i djelom. U Isusa je od samoga utjelovljenja pa do smrti na križu sve obilježeno upravo siromaštvom i poniznošću što je preduvjet da Isus Krist, Bogočovjek, može sve bez razlike ljubiti i prihvatiti, zagrliti i iz jaslica i s križa. Dobro je to shvatio sveti Franjo, najveći od svetaca, koji je znao da siromaštvo ne mora nužno voditi u ljubav, ali da ljubav uvijek nutarnjom snagom vodi prema sebedarju, ljubavi, u razdavnje, da bi onoga pored sebe obogatio sobom i svojom ljubavlju. Krist je postao siromašnim jer nas je ljubio i htio nas spasiti, pokazati nam u svome životu i smrti put ljubavi. Kristovo siromaštvo u Betlehemu izričaj je ljubavi koja se dokraja razdaje čovječanstvu.

Nu, moramo biti svjesni jednoga. Svi naši izričaji i sav naš govor o Isusu Kristu koji je došao, dolazi i koji će doći, samo su posude i ljušture u koje stavljamo svoje ljudske sadržaje, pojmove, kojima kušamo izraziti neizrazivo, iskazati neiskazivo, izreći neizrecivo. Sadržaj se mora ponovno otkriti našim suvremenicima, pokušati ponovno živjeti ono iskustvo koje su živjeli prethodni naraštaji, toliki sveci.

Naša vjera i hrvatska sadašnjica
U svijesti mnogih suvremenika Isus je Krist još samo veliki lik, jedan od utemeljitelja religije, ali ne i Božji Sin, začet snagom Duha Svetoga, rođen od Djevice Marije. Mnogi se kršćani smatraju samo baštinicima velike kršćanske kulture, nose u sebi nekakvu maglovitu sliku Isusa Krista i svoje kršćanske samosvijesti. Svjedoci smo tolikih napadaja na Crkvu i vjernike u medijima. Zaboravljamo da se Krist ostavio u euharistiji kao preobrazbena snaga svijeta, zaboravljamo da svijet u Kristovoj perspektivi ne svršava u katastrofi, već u njegovu ponovnome dolasku. Nije to nikakva bajka, već gola zbilja koja treba promijeniti i naš život i dati nam povoda slaviti ovaj Božić na drukčiji način.

Svjedoci smo kako nam se na ovim prostorima gotovo iz dana u dan utjeruje strah u kosti, kako neki nad Hrvatima iskazuju svoju golu silu. Ne zaboravimo, svi će ti gospodari i protektori doći i proći, svi oni odlaze u svoj povijesni zaborav, dok je Isus Krist jedini koji dolazi i koji ostaje. S toga razloga moramo biti radosni. Naša poruka nije samo čuvanje nekakve stare arhivske građe, već hod prema onome koji nam ide ususret. Najstariji kršćanski usklik i molitva bijaše: Maranatha – Gospodine naš, dođi! Dođi, Gospodine Isuse! Današnji su vjernici zaboravili taj predivni usklik te time molitvu za Gospodnji dolazak. Stoga su suvremeni kršćani rezignirani, bez nade, bez iščekivanja.

Bez nade i iščekivanja nema ni hrabrosti ni odvažnosti u javnosti protiv svega nečovječnoga u nama i oko nas. “Daj da se i ja nađem s Njime, u onaj dan, kad dođe Gospod Bog”, pripjev je pjesme koju toliki mladi i danas zanosno pjevaju. Znaju li zapravo što tu pjevaju i izgovaraju? Naći se s Njime! – od toga nema veće sreće, upravo zbog naše današnjice, naše sadašnjosti.

Kristova i naša nemoć i bešćutni svjetski ‘moćnici’
Zašto sadašnjosti? Da bi čovjek mogao biti i ostati čovjek. Jer, danas je sve u opasnosti, čovjek je u iskušenju zauzeti Božje mjesto, postati nešto poput Boga, upravo prema onoj zamamnoj ponudi Zmije iz Edena. Tko danas želi ponuditi mladome naraštaju istinske vrijednosti vjere, načela, smisao života, životnu uvjerljivost, mora se zaputiti Isusu Kristu koji nam dolazi te poći kod njega u školu. Spomenuli smo gore kako poput gljiva iza kiše danas izrastaju na svakome koraku nove sljedbe, novi nauci, nova obećanja laka i sretna života, kako imamo danas nebrojeno mnogo lažnih proroka, zavodnika, profitera koji žive na račun tolikih lakomislenika. Zato treba jasna orijentacija.

Isus je došao i dolazi da uspostavi na zemlji Božje kraljevstvo. Dolazi promijeniti, a ne samo napraviti nekakve ispravke ili popravke na stroju koji više ne vuče. Dolazi ugraditi u nas novo srce i novi duh. Dogodi li se to, svijet će biti čovječniji, ljudskiji. Jedan se pisac izrazio: “I najlošiji kršćanski svijet pretpostavljam najuzornijem poganskome svijetu budući da u kršćanskome svijetu ima prostora za one koje poganski svijet odbacuje i za koje ni u komu poganskom svijetu ne bijaše mjesta: za bolesne, sakate, stare, slabe, maloumne i sve one s ruba društva”. Pogotovo za strance, jer sam Isus bijaše stranac na ovoj zemlji, bez kuće, krova, doma, zavičaja. Milijuni, zapravo desetci i stotine mililjuna beskućnika i prognanika ni danas ne znaju za sebe i za svoje: Kamo, kuda, kako, dokle? Izručeni su na milost i nemilost bešćutnih moćnika. Koji odgovor ponuditi sa svoje strane?

Odgovor ćemo pronaći u betlehemskih pastira koji su jednoglasno zaključili: Hajde, zaputimo se do Betlehema! Nema drugoga puta ni za nas ni za svijet od ovoga, gdje je Riječ postala Tijelom i zauzela svoje mjesto među nama, u svoj svojoj i našoj čovječnosti, bespomoćnosti, prolaznosti, krhkosti, nemiru, nestalnosti. Nije nam rekao da će nas osloboditi i izvući iz ove zemlje, već da će se spustiti k nama. Doći k nama i dijeliti sve naše. Trideset godina savršene šutnje i tišine Nazareta, da bi onda izrekao cijelom svijetu i povijesti riječi koje ne prestaju do danas odzvanjati svijetom i čovječanstvom. Nama nije ostavljena nijedna druga mogućnost, ako smo Isusa Krista upoznali i zavoljeli, osim njegova puta.

Ne trebaju nam drugi odgovori ni lozinke, već jednostavno hod na njegovu putu. To je put do Betlehema, u Nazaret, u njegovu sudbinu, a taj je put zauvijek i naš put. To nam daje perspektivu, to nam daje mogućnost i danas duboko udahnuti i čovječno živjeti. Zato, ne bojmo se moćnika ovoga svijeta, koji dolaze i odlaze s pozornice. Gospodin dolazi. Zato, dođi, Gospodine Isuse! Maranatha! I ne zaobiđi nas ni naše domove.