SIMBOLIKA I ZNAČENJE BROJA ČETRDESET U BIBLIJI

Detalji

Objavljeno: subota, 26. veljače 2022.

Zašto korizma traje četrdeset dana? Zašto upravo četrdeset? Zašto ne sedam, deset, dvanaest, zašto ne pedeset? Reći ćemo: Isus je postio četrdeset dana i četrdeset noći. Proboravio je toliko dana i noći u pustinji. Želimo slijediti njegov primjer.
Bacimo pogled u Stari zavjet. Prisjetimo se: Noa je bio u korablji četrdeset dana i četrdeset noći. Toliko je trajao potop, toliko su dana padale potopne kiše da unište stari, grješni svijet. Mojsije je bio na Sinaju četrdeset dana i četrdeset noći. Molio i postio da bi primio Deset zapovijedi, okosnicu osobnoga i društvenog života u Izraelu, narod koji je Bog stvorio. Izraelci su putovali pustinjom četrdeset godina, lutali su zbog svoga grijeha, otpada i nevjere. Četrdeset godina kraljevao je Šaul u Izraelu, toliko i kralj David.

Prema Ponovljenom zakonu egzodus iz Egipta preko pojasa Gaze trajao bi najviše jedanaest dana (Pnz 1,2). Ali su morali zbog nevjere i ozloglašavanja Obećane zemlje lutati četrdeset godina sinajskim bespućima; cijeli naraštaj koji je izišao iz Egipta morao je u pustinji izumrijeti, s njime i Mojsije, da bi se rodio i stasao novi naraštaj koji će unići u Obećanu zemlju, pod Jošuom.

Neugodni preludij za nešto novo
Zašto četrdeset? Vjerojatno i s razloga što ženi u blagoslovljenu stanju treba četrdeset tjedana da bi donijela novi život na svijet. Od trenutka začeća do rođenja treba devet mjeseci, preračunato, četrdeset tjedana. Tako dolazi na svijet novi život, tako se rađa novi svijet, a s novim životom počinje i nova povijest u svijetu.
Svih tih 'četrdeset' služilo je nerijetko i kao neugodni preludij za nešto novo. U Noinu slučaju riječ je o novom rađanju, nakon sveopćega grijeha treba sve proći kroz temeljito čišćenje, čistilište, potopne vode. U Mojsijevu slučaju riječ je o stvaranju, rađanju novoga naroda, Izabranoga. Bog sklapa s narodom Savez, Bog se obvezuje, daje svoje naputke.  
Bog izabire konkretni mali narod da bude znamen njegova Saveza s čovječanstvom. Samo po Bogu i u Bogu narod ima svoj identitet. Bez Boga narod biva igračkom okolnih naroda koji ga podjarmljuju, odvode ponovno u ropstvo, raseljavaju po cijelom svijetu. Nakon godina pustinjskoga putovanja i nomadske egzistencije smiruju se u Obećanoj zemlji. Nakon tih Mojsijevih četrdeset dana rađa se novi narod koji postaje povijesni čimbenik do dana današnjega!
A u Isusovu slučaju? Što znači na njegovu primjeru četrdeset dana i noći? Riječ je o sklapanju novoga Saveza u Isusovoj osobi, rađanju novoga Izraela, oličena u Dvanaestorici, slobodna od grijeha, pomirena s Bogom, vođena zakonom Duha, upisana u mekanim srcima, a ne slovima urezana u kamene ploče. Isus okuplja oko sebe novi Izrael - ozbiljen u Dvanaestorici.

Pred Faraonom
Okrenimo se nakratko Mojsiju i Izraelcima. Ondje u Knjizi Izlaska imamo faraona koji nije htio pustiti narod u slobodu iz stanja robovanja, nije dopuštao Izraelcima da se zapute u pustinju te ondje žrtvuju svomu Bogu. Prisjetimo se: Svaki put kad bi Mojsije dolazio pred faraona, nastupao bi sa zahtjevom: Pusti nas da odemo tri dana hoda u pustinju i ondje žrtvujemo svomu Bogu. Naš Bog hoće da mu žrtvujemo. Ne znamo kako ni što žrtvovati, ali traži od nas izlazak, egzodus, iz kuće robovanja u slobodu pustinje. Faraon se međutim nije htio odreći jeftine radne snage, nije dopustio da mu propadne posao, i zato na sve moguće načine želi spriječiti odlazak Izraelaca.
Kad Isus započinje svoju misiju slobode i oslobađanja, drugi 'faraon' – Sotona, upravo kao onaj egipatski, ali daleko goropadniji od egipatskoga, ne želi bez borbe (pre)pustiti svoje roblje, porobljene podanike koje je učinio ovisnima o sebi. I tako nastaje borba između Isusa i Sotone, i ta se borba odvija kroz cijelo Isusovo javno djelovanje. Od sraza za kušnje u pustinji, preko opsjednutih pojedinaca, do konačne pobjede u uskrsnuću. Isus - savršeni prostor slobode.

Što pokušava Đavao
Od Sabora naovamo i u teologiji imamo trend nijekanja te zle sile i zbiljnosti s kojom se Isus trajno suočavao. Pojedinci ne žele prihvatiti stvarnost zle sile u svijetu i životu. Govore, dječje su to priče za zastrašivanje, čemu plašiti sotonom ili paklom? Neozbiljno je baviti se danas tom silom. I stalno ističu kako je u Bibliji 'sotona' simbolika za zlo koje vlada u svijetu.
Takvo je međutim poimanje u posvemašnjoj oprjeci s cijelim Svetim pismom. U oprjeci je s cjelokupnom crkvenom predajom od samih početaka, zatim stalnim učenjem crkvenoga učiteljstva. Pavao će reći kako naša borba nije protiv tijela i krvi, nego protiv demonskih sila koje gospodare visinama, prostorima (usp. Ef 6,12). Ne poznaješ li svoga protivnika ili neprijatelja te njegovu taktiku, osuđen si na poraz i propast.
Stoga je krajnje poučno ono što je iskusio Isus u pustinji, za kušnje, za posta tijekom četrdeset dana i četrdeset noći. Na sebi je iskusio taktiku Gospodara tame i mraka.
Tri kušnje u pustinji. Kruh – znamen je održanja života. Radimo za kruh svagdanji, hranimo se kruhom. Kruh je u čovjekovoj svijesti i podsvijesti potreban za održanje života. Kruh je po sebi veliki blagoslov. Što pokušava Đavao? Želi učiniti materijalne tvari poput kruha i svega što nas okružuje konačnim čovjekovim ciljem. Želi nas odvratiti od bitnoga, od dublje potrebe, dublje gladi i žeđi, za duhovnim, bitnim, vječnim. Zemaljski kruh nije konačna ni vječna vrijednost, postoji nešto daleko bitnije za čovjekov život.
Potom druge kušnje. Politička i gospodarska moć treba čovjeku, ali s ciljem služiti narodu i čovjekovu boljitku. Sve u konačnici treba služiti Bogu. Đavao izokreće stvari naglavačke, želi od čovjeka stvoriti tiranina i diktatora koji nad drugima gospodari. Želi podariti vlast nad svime. Dijeli on zemaljsku vlast i moć kako hoće, kad hoće i komu hoće. Jasno, onomu tko mu služi i tko mu se izruči. U čovjeku je žudnja za vlašću, publicitetom, biti znamenit, poznat. Ne vodi to služenju dobru, nego robovanju Gospodaru tame. Zorno je to opisano u Tolkienovu Gospodaru prstenova.
Treća kušnja s kojom dolazi Đavao pred Isusa u sebi je naizgled najzamamnija. Pokušati iskoristiti Boga za vlastitu slavu. Kušati s Bogom manipulirati, učiniti ga vlastitim oruđem, sredstvom. Da Bog služi meni i mojim interesima, ne ja njemu. Kao u magiji. Učiniti čudo naočigled svijeta da bi se netko očitovao pred svijetom u 'božjem' svjetlu. Služiti se Božjim darovima da bi ljudi gledali nas, promatrali nas, ne Boga. To je bila farizejska zamka. Čine sve da bi ih ljudi vidjeli... Primili su već svoju plaću, prijeti im Isus. Isus veli u Govoru na gori, kako svijet treba vidjeti „vaša dobra djela te slaviti Oca vašega na nebesima“ (Mt 5,16). Ne da slave vas, nego Oca, jer je od njega svako dobro.
Isus pobjeđuje u izravnome sučeljavanju i hrvanju. Očituje način kako se sačuvati u izravnoj borbi, da nas Napasnik ne pobijedi. S jedne strane post nas lišava suvišna jela i pila. Materijalno jest blagoslov, ali sve treba buditi u nam čežnju za duhovnim zbiljama. Ponizno služenje lomi u nama ponos i oholost koji nas nerijetko guše. Zatim klanjanje jedinomu Bogu pomaže nam ostaviti se svih magijskih praksa, praznovjerja. Riječ Božja jest jedini mač Duha, oružje kojim pobjeđujemo laži Zloga i neprijatelja.

Odakle zlo u svijetu? 
Lako je nijekati postojanje Zloga, lako je reći, Đavao ne postoji. Odakle porast zla među nama? Odakle zlo u svijetu? Svijet je bio zgrožen i potresen kad su se u New Yorku urušili znameni američke gospodarske moći 11. rujna 2001. te kad su potom slijedili grozomorniji događaji, ratovi na Bliskom istoku, Afganistanu, teroristički napadi. Preludij novoga stoljeća nije protekao u znaku mira, nego nemira, nesigurnosti. Bijaše to povod da se teolozi i filozofi zamisle, da političari premisle svoje postavke, da i teolozi promisle vlastiti pristup zlu. Govori se i piše o tekućem zlu.
Odakle zlo u svijetu, odakle razorna moć u svijetu i čovjeku. Nitko nije došao do zadovoljavajućeg odgovora. Potječe li zlo, biblijski, od doba praroditelja, od vremena kad su posegnuli za stablom spoznaje dobra i zla, a danas uvelike nagrizaju i drugo, stablo života, kloniranjem, genetskim inženjeringom, stvaranjem monstruma ili virusa u laboratorijima? Je li zlo puki 'manjak', 'minus', nedostatak u evoluciji? Ljudi se međusobno ubijaju, dok životinje ne ubijaju svoju vrstu, nego napadaju drugu. Što je s Bogom, dobrim Stvoriteljem, ako ljudi na taj način tretiraju jedni druge? Do danas nemamo jednoznačna odgovora. Svatko ostaje kod svog uvjerenja, svjetonazora i mišljenja.
Sve donedavno odgovor je bio jednoznačan: Za sve je kriv Diabolos koji unosi zlo u svijet. Tako stoji u Pismu. S druge strane neki misle kako on više nema mjesta u Crkvi ni njezinu nauku. Međutim, i kad ga uklonimo, nismo ništa dobili. Ako su ljudi stoljećima plašeni tom zlom, demonskom silom, imamo danas druge sile, krajnje netransparentne, koje djeluju u svijetu.
Prije pedeset godina svijet je bio u strahu od atomske bombe. Danas u strahu od atomske energije, atomskih centrala i nevidljivih, smrtonosnih virusa. Znamo za tragediju Černobilja, u novije doba Fukushime u Japanu, s druge strane, teroristi u svijetu ne prežu ni pred čim. U strahu smo od svega i pred svime što čovjek može snagom tehničkoga napretka stvoriti ili napraviti, u genetici, kloniranju, tehnici, stvaranju monstruma ili virusa u laboratorijima. Strah od klimatskih promjena, toplih zima, otapanja ledenjaka, poplava, požara, tornada i tajfuna, potopa doslovce biblijskih razmjera, kakve smo doživjeli ljetos u Njemačkoj ili ovih dana na sjeveru Europe. .
Svi se zaklinju na um, prosvijetljenost, ali ostaje upitnik: Jesu li ljudi nakon tolikih znanstvenih dostignuća postali bolji? Davno je Goethe rekao u Faustu: Lišili su se ljudi Zloga, ali su ostali zli ljudi… Nemoguće je olako reći: Nema Zloga, ono je ljudski izum, plod fantastike.
Isus se suočio licem u lice sa Zlim i Zlom. Prije nego se zaputio u pustinju, u Mateja se veli, za Isusova krštenja, da se najednom otvorilo nebo (3,16) i Isus je u tome trenutku iskusio apsolutnu Ljubav. Ti si Sin moj Ljubljenik, Miljenik!

Isusu se otvaraju Nebesa, ali  i Pakao
Uronjenost u ocean ljubavi, radosti, sreće. Isus je dubini duše potresen. On je u posvemašnjem dvogovoru sa svojim Ocem, njegova je nutrina do kraja prožeta Ocem, on je okupan svjetlom, sav u svjetlu. I to ga iskustvo s Jordana nikada nije napustilo, on je do kraja iznutra prožgan ljubavlju i dobrotom, zapućuje se u samoću. Duh ga je odveo u pustinju! (usp. Mt 4,1) dok je u Marka izričaj još snažniji: Duh ga nagna u pustinju! (Mk 1,12).
Isus stupa u dodir s najdubljom dubinom svoga bića i srca, s Ocem, ali i sa srcem čovječanstva. U čovjekovu srcu počiva Zlo. Isusu se otvaraju i Nebesa, ali i Pakao, pakao kao metafora za izokrenute pomame i želje za ugledom, uspjehom, posjedovanjem, moći. Isus je u pustinji morao proći sve kušnje i na kraju položiti ispit, pobijediti. Stoga su u njegovoj blizini demoni urlali, izlazili iz opsjednutih ljudi, što je na nazočne djelovalo šokantno. On je svojom osobom, svojim riječima dodirivao dubine čovjekove duše i srca.
Isto vrijedi i za nas: Tko želi pobijediti zlo u korijenu, mora se spustiti u svoju dušu, doći u dodir sa samim sobom, iščitati vlastite pobude, motivacije, poznavati vlastito srce. Ići putem kojim je Isus hodio, činiti što je on činio za svoga života. Sjetimo se Isusova naloga: Propovijedajte, liječite, izgonite nečiste sile. Tako će u nama rasti svjetlo, nešto će se novo, čudesno roditi u nama samima, novi život - uskrsnuće. Korizma - na početku podsjetnik: „Sjeti se čovječe da si prah…“, a na kraju Uskrs i uskrsnuće iz praha. Životni, ali i korizmeni put svakoga od nas trasiran je u Isusovu životu.  

Međugorje, 19. veljače 2022.
Dr. fra  Tomislav Pervan OFM