Mjesečna duhovna obnova u veljači

Detalji

Objavljeno: četvrtak, 23. veljače 2023.

Župa Posušje je na Pepelnicu uz redovite pobožnosti prvog dana Korizme organizirala i duhovnu obnovu koju je predvodio fra Ivan Šarčević, bosanski franjevac i predavač na pastoralne teologije i katehetike na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu.

Duhovna obnova započela je molitvom krunice, a nastavljena je svetom misom koju je fra Ivan predmolio u župnoj crkvi Bezgrešnog Začeća Blažene Djevice Marije u Posušju. U propovijedi je istaknuo dvije rečenice karakteristične za Pepelnicu: Sjeti se čovječe da si prah i da ćeš se u prah pretvoriti i Obrati se i vjeruj Evanđelju. „Tim dvjema porukama otvara se ovo milosrdno korizmeno vrijeme. Prva govori o našoj prolaznosti i da smo od zemlje uzeti, te potvrđuje našu potrebu da budemo ponizni ljudi, da se ne oholimo, te da unatoč toj prolaznosti u toj prolaznosti nađemo ljepotu. Druga poruka današnja je poruka našega života, poruka što trebamo činiti: obratiti se i vjerovati Evanđelju. Obraćenje traje cijeli život. Tko god misli da je obraćen, nešto nije u redu. Obraćenje je program života“, kazao je fra Ivan. U propovijedi je i istaknuo da je najteže raditi na odnosima, kako našim odnosima s Bogom, tako i s našim odnosima s bližnjima. „Sve Evanđelje i čitavo Pismo, te sve što mi molimo želi kazati jednu istinu: da bez Boga ništa ne možemo napraviti i da se s Bogom stvaraju čuda“, kazao je fra Ivan.

Nakon svete mise uslijedio je obred pepeljenja, a od 19 sati je započela kateheza pod naslovom „Post, pokora i obraćenje“.

Post, pokora i obraćenje

Na početku predavanja fra Ivan je govorio o postu. „Post je nešto što je prisutno u svim vjerama, čak i izvan vjera. Vi znate koliko danas medicina, koliko naš suvremeni način života, koliko suvremena kultura inzistira na odricanju od hrane. Jesti i piti pripada onome bez čega mi ne možemo. Post znači odricanje od hrane i pića barem jedan dan, a može i dulje potrajati. Mi smo napravili malo post kao nemrs u smislu da ne jedemo samo meso, ili da pojedemo malo, da se ne prejedamo... Mi imamo te neke svoje načine kako ćemo postiti. Tko od nas suvremenih ljudi zna za glad? Možda su nam pričali stari. S druge strane, postoje među nama ljudi kojima je hrana smisao života. Oni misle ako je dobra trpeza, dobar stol, onda je sve dobro. I ima tu nešto istine, jer mi smo i tjelesna bića. Nije stvar naše vjere samo u duhovnosti nego i u tjelesnosti. Zato su postovi važni. Mogli bi smo kazati da je post određena vrsta trapljenja, određena vrsta čišćenja. Dosta ljudi koji poste kažu da im se duh razbistruje, da bolje zaključuju, bolje razlučuju stvari, da dolazi do odbacivanja određenih otrova koji dolaze s hranom... To su sve fiziološke stvari, nadvladavanje sebe. No, mi tražimo još jednu dimenziju, da to bude vjernička dimenzija, da to ne bude samo dobro za fizičko zdravlje. Iako je i to dobro“, kazao je fra Ivan ističući da ljudi poste da izmole oprost grijeha, za vlastito obraćenje, za obraćenje svojih bližnjih, za grešnike, da ozdravimo, da nam Bog prosvijetli pamet, onda kada nešto važno odlučujemo, da bi se pripremili za susret s Bogom.  „Post koji mi je po volji, veli Gospodin, je kidati okove nepravedne, razvezivati spone jarmene, puštati na slobodu potlačene. Gladne nahraniti. Beskućnike udomiti. Dijeliti kruh svoj s gladnima, uvesti pod krov svoj beskućnike, odjenuti onoga koga vidiš gola“, kazao je fra Ivan govoreći i razmatrajući o postu i naglasio da to sve radimo s radošću, a ne mrmljanjem i mašući svojim postom.

Govoreći pak o pokori  i obraćenju, fra Ivan je istaknuo da to dvoje uvijek ide zajedno. „Čak i u leksikonima pokora i obraćenje uvijek stoje zajedno. To je neodvojivo. Isus stalno poziva na obraćenje. Temeljni poziv je obraćenje. Pogledajte kod nas... Svećenike, npr. tek što je postao svećenik on obraća. Kad si prije mogao... Pa djele lekcije svima. Stalno govorimo o ovom Isusovom zahtjevu: pomalo s time, obraćenje traje čitav život. Tko god ima posla s vjerom i uputi se na put s Bogom, zna kako je to teško. Ne da to nije nemoguće, nego je to teško i traži od nas poniznost i skromnost, da ne mašemo s tim. Mi pokoru vežemo za ispovijedanje i ovo je vrijeme milosno da se ispovijedimo. Što čini pokoru: priznanje grešnosti, svatko od nas ima neke konkretne, teške grijehe. Nisu to ovi taksativni što mi nabrajamo: đavlekala sam, psovao sam... Iza psovke stoji velika srdžba, ljutnja, moj nemir, što će se sada dogoditi, moje nepouzdanje u dobro, u Boga. Priznanje grijeha propusta. Malo je nas ljudi koji konkretno priznajemo svoju grešnost. Kajanje za grijeh. Zatim molba za unutrašnje čišćenje kako kaže David: čisto srce stvori mi Bože. Postoji li neka nova mogućnost kojoj mi težimo? Jako je teško u ispovijedi i u pokori povjerovati da nam Bog oprašta. Jako teško, jer mi sebi ne možemo oprostiti, ne možemo drugome oprostiti, pa onda kažemo ne može ni Bog. Bog nam kaže ja ti sve opraštam, sve što si dosada radio. Ali nama je to teško prihvatiti. Čisto srce – možemo li drugi put biti nedužni... Druga nedužnost je moguća. Obećanje koje pripada pokori je obećanje da ćemo činiti dobro. Sami i mi sebe znamo kažnjavati, pa kažemo više neću ni jednu psovku reći. Polako, uči se. Pa kad ti se opet dogodi, ti ćeš reći: vidiš Bože da sam slab, ali Ti ćeš mi pomoć. Zato je u ispovijedi jako važno reći: neću više griješiti. Bog oprašta, oprašta ti sve što si radio, varao, petljao, krao od drugih ljudi, lagao i varao svoju ženu, muža, krivo govorio... Sve ti Bog oprašta, ali kako Isus kaže: Idi i ne griješi više“, kazao je fra Ivan.

Poteškoća u obraćenju stoji u dvije stvari, naglasio je fra Ivan. „Teško se mi ljudi obraćamo ako o sebi mislimo da smo dobri. Stalno smo u toj napasti. Kako je divno vidjeti ljude koji su svejdoci i proroci lošega činjenja i stalno nas pozivaju da budemo bolji ljudi. Oni su dobri duhovi u našim kućama, oni su najbolje osobe jer nam kažu što nam nevalja. Druga stvar koja je jako teška za obraćenje je ne imati osjećaja za druge, nemati empatije. To je najgora čovjekova osobina. Ako je išta u vjeri važno, onda je to da je Bog milosrdan. Ako išta Bog od nas sada traži, onda traži da budemo milosrdni“, kazao je fra Ivan navodeći primjer David koji je uzeo za ženu svoga najboljeg vojskovođe te priču o Nabotovu vinogradu. „Mi ćemo se jako dugo skandalizirati na Davidu, ova civilizacija je jako licemjerna, ona jako puno istražuje čovjekove tjelesne i seksualne grijehe. Ali ovo pljačkanje sirotinje, okretanje rijeka i rada svega po svome, na to se mi ne obaziremo. Nabotovi vinogradi vape da se to ne radi. Mi možemo govoriti da smo došli u crkvu se pokajati, ali to nas treba pomoći da se osnažimo kao ljudi, da možemo biti slobodni, da možemo stati kao prorok Natan i reći nije dobro to što radiš. Ne nasiljem. Imamo Božju riječ koja nam kaže nemojte to tako činiti“, kazao je fra Ivan.

Fra Ivan je naveo još dva primjera obraćenja, svetog Pavla ii svetoga Franju, ali i još dva s kojima je zaključio predavanje. „Petar i Juda. Jedan je izdao i mi mislimo ako je izdao da je to nešto najgore. Ali i zatajiti je isto ružno. Zatajiti svoje roditelje, sebe, odakle si, svoga prijatelja – to je možda i gore nego izdati. Juda je za pare otišao i izdao Isusa, Petar je zatajio. Koja je razlika između njih dvojice? Petar je priznao svoj grijeh, pokajao se, zaplakao i obratio se. Juda nije povjerovao da njemu Bog može oprostiti. Nije se mogao obratiti Bogu, jer Pismo kaže da obraćenje Bogu znači vratiti se s njim u odnos. Nemoj ići svojim putem, vrati se Bogu“, kazao je fra Ivan i zaključio da želi svima da post, pokora i obraćenje kroz ovo korizmeno vrijeme ljudski i poštujući našu tradiciju, poštujući jedni druge u obiteljima, makar malo se popravimo. „Ja vjerujem da ako povjerujemo u ovo što je najteže u vjeri, a to je da Bog može zahvatiti. Ne znamo mi kako. Tu negdje leži naša sumnja, naša radikalna vjera da Bog može promijeniti sve. Bog ne ispunja naše želje, nego svoja obećanja. Božja je zadnja i On može promijeniti sve loše na dobro“, zaključio je fra Ivan.