Korizmena duhovna obnova

Detalji

Objavljeno: petak, 23. veljače 2024.

ŽEDAN SAM (Iv 19, 28-30)

Početak je korizme. Ona nas uvijek iznova poziva da svoje misli usmjerimo prema Golgoti, prema Kristovoj muci i smrti. Nama Hrvatima osobito je draga pobožnost križnoga puta te će jedan strani svećenik reći kako, dok nije upoznao nas Hrvate, nije shvaćao ovu pobožnost. Mi smo narod koji je tako često na svojoj koži osjećao i osjeća patnju te nam je uvijek tako važno zagledati se u Kristovu patnju i u njoj pronalaziti smisao. Stoga sam za ovo razmatranje izabrao posljednje trenutke Isusovog života, osobito ćemo nastojati približiti sebi Kristov vapaj s križa gdje govori da je žedan: Nakon toga, kako je Isus znao da je sve dovršeno, da bi se ispunilo Pismo, reče: »Žedan sam.« A ondje je stajala posuda puna octa. I natakoše na izopovu trsku spužvu natopljenu octom pa je primakoše njegovim ustima. Čim Isus uze ocat, reče: »Dovršeno je!« I prignuvši glavu, preda duh. (Iv 19, 28-30).

Za Evanđelja uvijek kažemo, kako ih i sam prijevod označava, da su radosna vijest. Nije li to pomalo čudno? Svi evanđeoski izvještaji teže k tome i najviše nam žele približiti Isusovu muku i smrt, govore o njegovu odbacivanju, o njegovoj patnji i tako je teško u njima pronaći elemente koji bi za nas bili doista radosni. Kao i u ovom ulomku: vidimo Isusa prikovana na križ koji je u svoj svojoj nevolji još i žedan. Međutim, ono što nam govori da su Evanđelja doista radosna vijest pa tako i u ovom ulomku jesu detalji. Zato ćemo pokušati zaviriti u detalje koje nam donosi ovaj tekst. Prije svega, evanđelist Ivan govori da je Isus znao da je sve dovršeno te time nam daje do znanja da je ipak Isus taj koji doista dominira situacijom. Iako na prvi pogled izgleda da je posve bespomoćan, da mu je sve oduzeto, da se drugi njime poigravaju on je posve svjestan svoje dužnosti da ispuni Pismo, da ispuni Božji plan spasenja. Izgleda nam u našim životima da možemo ispuniti Božju volju samo onda kada nam sve ide glatko, kada ide po našim zacrtanim planovima. Isus nas ipak uči nečem drugom. Uči nas da se Božja volja i njegov plan spasenja mogu ispuniti i ispunjaju upravo u trenucima kada smo i mi sami prikovani za naš životni križ. Što on čini: iako je prikovan, iako mu je sve oduzeto, ostao je bez odjeće, bez mogućnosti kretanja, ostao je bez prijatelja – i oni su pobjegli, on upravo u tim trenucima daje nam neizmjerno puno toga. Daje nam oproštenje, Mariju za majku, raj…, u konačnici, daje nam način kako živjeti u našoj životnoj žeđi.

Tradicija Crkve u ovom Isusovu vapaju da je žedan često je gledala ispunjenje riječi psalma 69: U mojoj me žeđi octom napojiše. Takvo shvaćanje ovoga što psalam govori u nama potiče sažalijevanje nad Isusom ili sažalijevanje i oplakivanje nas ljudi koji smo to učinili svome Spasitelju. U tom smislu, gledajući ovu Kristovu žeđ, mi kao da suosjećamo s njim ili iz Kristove perspektive on je došao na ovaj svijet i visi na križu žedan da bi suosjećao sa svima nama koji smo žedni prikovani na križeve našega života. Međutim, kada se sažalijevamo nad nekim mi ga tada, svjesno ili nesvjesno, stavljamo u drugi plan, u podređeni položaj. Istina, žao nam je što je u takvoj situaciji ali pak smo iznad njega jer nismo mi ti koji patimo. Mi, takoreći, iz prostora svoje udobnosti promatramo nekoga tko je u problemima i žao nam je zbog njegovih muka.

Uvjeren sam da je ovo Isusovo ispunjenje Pisma daleko dublje te bih se i vratio na prvu knjigu Pisma – Knjigu Postanka. U njoj se nalazi priča o Abrahamu i njegovom sinu Izaku. Te se priče redovito sjećamo s vjeronauka a zapravo je riječ o gotovo najpotresnijoj priči u cijelom Starom Zavjetu. Prisjetimo se kako je se od Abrahama tražilo da žrtvuje svoga sina. Sina koji je plod Božjeg obećanja i Božje blizine Abrahamu, sina od kojeg mu je Bog obećao podići potomstvo. Sada ga Abraham mora žrtvovati na što i pristaje. Dok drži nož da ubije svoga sina ipak ga netko zaustavlja. Anđeo mu govori da ne diže ruke na dijete te umjesto Izaka žrtvovan je ovan zapleten u trnje. Abrahamov ljubljeni sin u konačnici nije žrtvovan dok je na Kalvariji pravi, ljubljeni Božji Sin žrtvovan. Abraham u toj drami svoga života ipak nije prolio krv svoga sina dok Bog na Kalvariji prolijeva krv svoga Sina i u njemu ispunja sve žrtve čitavoga Pisma. I ne samo to. Božji Sin, kako vidimo u ovom Ivanom evanđeoskom tekstu govori da je žedan. Prisjetimo se da je i jedan Abrahamov sin bio žedan. Naime, kada je Sara, Abrahamova žena rekla svome mužu da otjera njenu ropkinju Hagaru i Abrahamova i Hagarina sina Jišmaela on je to i učinio. Oni su otišli u pustinji te im je vrlo brzo nestalo vode. Potom se Hagara udaljila od svoga sina te počela jecati jer nije htjela vidjeti dijete kako umire od žeđi (Post 21,15-16). Anđeo joj govori kako je čuo jecaje i nevolju te je ona odmah gledala studenac i tako su se spalili dijete i ona. Ni ovoga puta Abrahamov sin koji je bio žedan nije umro dok Isusovo ispunjenje Pisma ide do te mjere da on,  Božji Sin koji vapi da je žedan, umire na križu. Ne samo da s nama suosjeća nego s nama supati. I sin obećana (Izak) i sin ropkinje (Jišmael) – možemo reći odbačeni sin – ostaju na životu, ni jedan ni drugi nisu u konačnici žrtvovani dok se Božji Sin u potpunosti predaje, on umire i za jednoga i za drugoga. Nerijetko ćemo se u životu osjećati i kako jedan i kao drugi. Kao izabrane, na određeni način povlaštene osobe, osobe kojima sve ide od ruke i kao odbačene osobe, oni kojima u životu izgleda da jednostavno ne ide, da poput Jišmaela lutamo pustinjom, ali ne brinimo se. Isus je u svom tim trenucima s nama. Štoviše, umire za nas.

Gledajući Kristovu muku u cjelini, ono što nam evanđelja govore ovaj Isusov vapaj da je žedan izgleda pomalo čudan. Ne jer ne bi trebao biti žedan jer tolika muka na vrućem bliskoistočnom suncu svakako da ga je učinila žednim, proljetni jeruzalemski zrak koji je redovito pomiješan s prašinom prašina svakako je doprinio tom, nego ako pogledamo što to nam evanđelist Marko govori o događajima na Kalvariji vidjet ćemo da je ovaj Isusov vapaj uvelike neobičan. Naime, Marko piše: I dovuku ga na mjesto Golgotu, što znači Lubanjsko mjesto. I nuđahu mu piti namirisana vina, ali on ne uze (Mk 15, 23). Dakle, Isusu su, prema ovom Markovom izvještaju, već nudili piće, ali Isus ga ne prihvaća. Ovdje je riječ o nekoj vrsti djela milosrđa gdje bi Židovi ljudima osuđenima na strašne muke nudili namirisano vino (obično vino pomiješano s tamjanom) koje bi ih omamilo te bi im mučenje bilo podnošljivije. Bila je to jedna vrsta anestezije. Međutim, Isus to ne prihvaća. On želi posve svjesno dovršiti djelo koje mu je Otac namijenio. Ne želi prihvatiti piće za ublažavanje muka jer želi priseban prihvatiti patnju i dokončanje muka. Ne prihvaća ljudsku čašu koja mu oduzima svijest nego dokraja ispija Očevu čašu koju je prihvatio još u Getsemaniju. To je ona čaša koju Židovi u svakom slavlju Pashe simbolično drže uz prazno mjesto za stolom jer ona čeka Mesiju. Time Isus potvrđuje da je on iščekivani Mesija koji pri punoj svijesti uzima čašu muke i ispija ju. Kao što je pozvao svoje učenike da ostanu budni i on ostaje budan, ostaje pribran jer ne uzima ono što ga može omamiti.

Gdje smo mi u svemu ovome? Kako li se tek mi bojimo prihvatiti našu patnju, naš križ? Koliko li mi tek načina nalazimo da anesteziramo našu realnost. Bojimo se susreta s našom žeđu pa ju nastojimo na sve moguće načine ublažiti. Mislim da u ovom Isusovom odbijanju anestezije trebamo tražiti hrabrost da se i mi posve svjesno i budno suočimo s našom patnjom i da ju prihvatimo jer je ona, s Kristom patnikom proživljena, i za nas spasonosna. Anesteziju za svoj stvarni život znamo tražiti i u raznim zabrinjavajućim, oblicima religioznosti. Kao da je sve više religioznih pokreta, pa i unutar samoga kršćanstva, koji sve svode na osjećaje, na iluzorne ekstaze, na varljive dojmove i time stvaraju privid stvarnoga, iskrenoga odnosa s Bogom i s nama samima. Stoga, ne bojmo se prihvaćati naše boli, jer upravo tu ćemo susresti Boga koji s nama i za nas pati.

Samo koji trenutak ranije Isus odbija namirisano vino, a sada govori da je žedan i uzima ocat. Zanimljivo je to da nešto što je nepcu prihvatljivije ne uzima nego u svojoj žeđi uzima gorki ocat. Zapravo, ono što vojnici nude Isusu nije novi način mučenja, ne daju mu ocat kako bi mu se narugali i kako bi povećali njegovu patnju nego mu daju svoje piće. Naime, rimski vojnici nisu bili naročito imućan stalež te su redovito pili vino koje nije bilo prvoklasno, vino koje se gotovo pa počelo kvariti. To je tako važno za nas kršćane. Što ponuditi Isusu u njegovoj žeđi? Odgovor je jednostavan: ono što imamo uza se. To Isus uzima. Ne trebamo žudjeti za nekim potezima superheroja, sanjati o preuzvišenim djelima kako bismo se svidjeli Isusu i kako bi on to oda nas uzeo. On uzima oda vojnika i od nas ono što imamo uza se. Nerijetko se bojimo ponuditi Isusu sebe, ono što jesmo i što imamo jer mislimo da on toga nije dostojan i da mu se neće svidjeti, ali on želi upravo nas. Žeđa za tim da mu ponudimo našu svakodnevnicu, da mu pružimo sebe pa makar i nismo prvoklasni ili možda se već počeli kvariti poput vina koji prelazi u ocat. Njemu to ne smeta jer ono što je u nama nepotpuno i nesavršeno on usavršava.

U ovom vapaju Isus nam otkriva i jednu novu dimenziju Boga. Za Boga znamo, po samoj definiciji da je samodostatan, da mu nitko nije potreban da bi postojao. Isus izlazi iz te udobnosti i na križu, dok vapi da je žedan govori, govori nam da je potreban drugih, da je potreban naše pomoći. Ovim činom daje nama ljudima ohrabrenje da se ne bojimo pitati za pomoć jer su naši iskreni vapaji za pomoć, rekao bih, božanske naravi, po njima smo slični Bogu. S druge strane, daje nam i posebnu ulogu, ulogu njegovih pomoćnika. Naravno, nijedno se naše djelo ne može usporediti s Božjim, ali on nam daje tu privilegiju da budemo njegovi suradnici. Čini nešto slično kao kad naše mame ili bake prave neke kolače ili tortu i onda dadnu djetetu da na vrh stavi jagodu. Kada sve bude gotovo dijete se odmah pohvali da je ono napravilo tu tortu iako zapravo nije učinili gotovo ništa. Slično je i s nama. Bog čini sve, mi tek pojedine sitne stvari, ali nam on dopušta da to njegovo djelo bude i naše djelo, da sve ono dobro što činimo bude dogovor na njegovu žeđ. Stoga kada nemamo volje za činiti obične male stvari sjetimo se da to činimo za njega. Ako nam se da ujutro ustati – sjetimo se da to činimo za Isusa, ako nam se ne da ići na posao – sjetimo se da to činimo za Isusa, ako nam se ne da učiti – sjetimo se da to činimo za Isusa…

Evanđelist Ivan u ovom ulomku svjedoči da je posljednja Isusova riječ na križu: Dovršeno je. Dovršiti zapravo znači dati nečemu smisao. To je ono najvažnije u cijeloj Isusovoj i našoj patnji – da sve to zaista ima smisao. Ništa nas ne čini toliko nezadovoljnima i nervoznima kako kad na izgleda da je naš život nepotpun. Neprestano se trudimo, radimo, nastojimo organizirati svoj život, ali jednostavno kao da nam nešto nedostaje. Nedostaje nam svijest da je Isus jedini u našem životu koji stvari može istinski kompletirati. Bez njega sve će ostati nedovršeno. Ne zaboravimo da je život put, a put je uvijek nekompletan sve dok ne dođemo do odredišta, a odredište je sam Bog. Samo s njim čovjek je potpun, ispunjen – samo s Kristom supatnikom.

Na koncu, evo zašto su Evanđelja doista radosna vijest: radost se ne temelji da sve ide kako planiramo nego da u našim patnjama stoji Bog supatnik. Naša stvarna životna radost ne počiva na tom da imamo život bez problema i muke, da nam je život obilježen uspjesima na svim područjima nago na tome da je s nama u našim problemima i u našem stvarnom životu Bog.

fra Andrija Majić
Posušje, 14. veljače 2024.