Duhovna obnova za Trećare

Detalji

Objavljeno: utorak, 27. kolovoza 2024.

Na blagdan svetog Ljudevita, u nedjelju 25. kolovoza duhovnu obnovu imali su članovi trećeg reda iz cijele Hercegovine. Ovogodišnja redovita duhovna obnova na spomendan svetog Ljudevita, suzaštitnika svjetovnog franjevačkog reda održala se na Humcu u Ljubuškom. Prekrasni ambijent ugostio je brojne trećare s područja Hercegovine, njih oko 400. Sve ih je u pozdravila Marijana Barbarić, područna ministra Franjevačkog svjetovnog reda u Hercegovini, te duhovni asistent Franjevačkog trećeg reda u Hercegovini fra Josip Vlašić.

„Lijepo je da smo zajedno. Dobro je da smo zajedno, da zajedno rastemo, molimo, slušamo, razmišljamo. Ovo su važne godine u franjevačkoj obitelji jer se pripremamo za 800 godina obljetnice Franjine smrti. Ovo su osobite prigode kada mi kao franjevačka obitelj se usudimo zajedno razmišljati što se događa kada mi kao zajednica ili pojedinac stojimo pred nekom temom iz Franjine duhovnosti, iz Franjinog života. To je jedan trenutak formacije. Formacija je davanje oblika: ono što će fra Dario govoriti, ono što ćemo mi sami razmišljati, ono što ćemo mi moliti, u misi slušati, u ispovijedi činiti – sve je to trenutak kada se u prisutnosti Duha svetoga po primjeru svetoga Franje tvoja duša, tvoj nutarnji život oblikuje. Mi smo odgovorni za svoju formaciju i svoje oblikovanje. Ono nije gotovo. Naš poziv je živa stvarnost. Živa stvarnost je i da bude onih koji otpadnu, jer se odluče prestati oblikovati, odluče prestati rasti. Zato nam je važno da smo zajedno, da zajedno budemo, molimo, budemo podrška jedi drugima da ostanemo, a ne odustanemo“, kazao je fra Josip na samom početku u svom pozdravnom govoru.

Humac ima jedini veliki kip sv. Ljudevita zaštitnika trećara koji se nalazi u samostanu kod župnog ureda. Duhovna obnova je održana u Domu sv. Ante. Duhovni nagovor o križu Gospodinovu pred kojim se sv. Franjo obratio 1206. održao je fra Dario Dodig. Na kraju izlaganja je protumačio križ sv. Damjana koji stoji na zidu velike dvorane u kojem smo slušali duhovni nagovor. Duhovni nagovor, razgledanje Muzeja i Galerije sveta misa, ispovijed, zajednička krunica, pozdravni govori duhovnika, kao i lijep doček domaćih trećara i zajedničko druženje u samostanskom kalustru obilježili su ovogodišnje druženje.

Duhovni nagovor fra Darija Dodiga

Duhovni nagovor ovogodišnje duhovne obnove za trećare je održao humački gvardijan i župnik fra Dario Dodig na temu „Bog moj, sve moje“. Temu je fra Dario suzio na križ jer kako je sam kazao: uvijek ga iznenadi kako se kršćanin ponaša kada ga pogodi križ. „ Isusove riječi su da uzmemo svoj svakodnevni križ pa da krenemo za Njim. Ako želiš biti Isusov učenik kada dođe bolest, kušnja, patnja, kada vidiš da u životu ne možeš više i dalje – kako se tada ponašam? Često puta kao svećenik vidim ljude gdje bi najradije da postoji ikakva mogućnost najradije pobjegli od križa. Isus posve suprotno govori. On nije rekao da pobjegemo od križa, nego ga prigrlimo, priljubimo. To se dogodilo u životu sv. Franje 1206. godine. Njegov je život obilježen križem, od susreta s križem u crkvici sv. Damjana i kraj pred smrt gdje dobiva stigme jer se želio suobličiti i pomoći Isusu nositi križ. Mislim da je to naša zadaća. Pokušajmo reći DA svome križu. Ne nekom dalekom i apstraktnom križu, da se divim Isusovu križu, nego sad i ovdje reci DA svome križu. Imaj povjerenja u Boga u svojemu križu. Iako možda ne razumiješ svoj križ, iako sebi postavljaš pitanje zašto taj križ u mome životu, podsvijesti sebi da Bog zna bolje od tebe, da vidi dalje nego ti, da ti šalje križ s razlogom koji i ne moraš razumjeti. Ako ti je križ pretežak, osjećaš da si klonuo, moli Boga za pomoć, jer Bog nikada ne uskraćuje pomoć kada je teško. Zašto križ Kristov? Križ spominjemo drugi dan vazmenog trodnevlja, to je drugi korak prijalaza u novi život uskrsnuća, koraci koje nam sveta liturgija nudi kako bi došli do Pashe što znači prijelaz iz ljudskog u božansko stanje. Smisao nije samo sjećanje na ono što je Krist učinio, nego da dođemo našega prijelaza i iskoraka u novi život kao što se dogodilo u životu svetoga Franje. Do naše Pashe, do onoga što je namjenjeno za nas. Uskrsnuće Isusa Krista i njegova Pasha su Njegov put u nebo, prema Ocu, a u vazmenom trodnevlju kao da nas Isus uzima u ruku i vodi istim putem kojim je On prošao da bi nas doveo do Njega, naše Pashe i istog cilja. Drugo što je važno: križ nije greška na tvom putu. Muka Isusa Krista nije neko strano tijelo, nego ona čini i dio tvoga uskrsnuća. Nema prijalaza u novi život bez križa. Križ je odskočna daska, on je nužan, nije greška. Mi trebamo povjerovati da bez križa nije moguće uskrsnuti, da bez njega nije moguće ući u novi život.

Sjetimo se onog događaja na Veliki petak kada svećenik otkriva križ i kaže EVO DRVO KRIŽA. Križ služi Isusu da bi On uskrsnuo i samo zato ćemo se mi na Veliki petak moći pokloniti križu i na to će nas pozvati obredi. Klanjamo se križu, sredstvu najokrutnijeg mučenja. Je li nam taj križ postao preobičan... Nas križ ne sablažnjava jer smo se na njega navikli. Kako je moguće pokloniti se sredstvu mučenja? Trebamo imati nove oči da vidimo skriveno, što se dogodilo u susretu između križa i Isusa, te sv. Franje 1206. godine u crkvici sv. Damjana. Hoćeš li se moći pokloniti križu ovisi o načinu na koji ga gledaš. Jer ako u križu vidiš samo bol, patnju, muku, smrt, zlo, ne možeš se pokloniti križu. Zašto bi se netko klanjao nepravdi, boli, muci, patnji,...? Križ je puno više od toga. Križ pokazuje nekoga koji ljubi do kraja, bezuvjetno, tko ljubi druge više nego sebe. Križ pokazuje čovjeka koji je ujedno i Bog i koji sebe daje za tebe do kraja. Križ pokazuje Boga koji se daje bez zadrške i koji je spreman učiniti sve da bi ga ti prihvatio i otvorio mu svoje srce. Pred tim križem nemoj postavljati Bogu pitanje zašto. Zbog čega? To su kriva pitanja. Pitaj se za koga.. Za koga je Bog patio, u čiju je korist išao kada je dao svoga sina? Za koga je Krist pristao ići na križ? To je pravo pitanje. Odgovor je jednostavan: to je za tebe i to imenom i prezimenom. Za tebe na križ Krist ide. Koliko vrijedi tvoj život u Božjim očima? Ti vrijediš nečije krvi. Ne bilo čije krvi, nego krvi Isusa Krista. Križ je odgovor na pitanje što Bog misli o tebi. Što Bog ima reći o tvojoj stvarnosti i tvome životu. Zato pogledaj u križ. Gospa kaže da se s Križa dobivaju velike milosti. Kad vidiš koliko Mu je stalo do tebe i tvoga života, do koje je ludosti spreman ići za tebe, kad odgovoriš na pitanje: za koga?, onda se smiješ pitati zašto?. Zašto je Bog išao na križ? Išao je da se konačno prestaneš ucjenjivati, ponižavati, omalovažavati, biti nezadovoljan sam sa sobom, da bi konačno otkrio svoje dostojanstvo i svoju vrijednost, koliko je važan tvoj život, ono što radiš, čime zaokupljaš svoje misli, svoje vrijeme.

Bog te je stvorio s razlogom i Krist prolio svoju krv za tebe. Nakon toga se nemaš pravo prezirati, mučiti, biti nezadovoljan, tratiti svoje vrijeme i život glupostima. Na to jednostavno nemaš pravo nakon križa. Kome dopuštaš da tumači tvoj život? Kome ti dopuštaš da interpretira tvoju stvarnost i da ti govori koliko vrijediš? Jedan je koji ima pravo nešto reći o tvom životu. Onaj koji je svojom krvlju platio tvoj život, Isus Krist. Samo On ima pravo tumačiti tvoju stvarnost, samo on ima pravo nešto reći o tebi. Ako si imao sreću da ti je netko još pokazao takvu ljubav osim Krista, to je učinio jer je imao zadatak od Boga. Pred križem shvaćamo da se nemamo pravo otvarati crnim mislima, da se nemamo pravo omalovažavati i u srcu njegovati beznađe. Imamo još jednu sliku, a to je Njegovom se modricom izliječiste. Izaija kaže da su mnogi bolesni. Možda i ti. Bolestan si jer ne primaš ljubav, jer ti nedostaje ljubav i onda je tražiš u stvarima, u događajima, u ljudima oko sebe. Ne nalaziš je jer ti samo Bog može dati ljubav koja ti treba. Zato ju traži od Njega jer ona je konkretna. Posljednje važno je: zašto moj križ? To pitanje sebi često postavljamo: Zašto moja muka? Kristovim križem je osvijetljen naš križ, pomaže nam da razumijemo svoj križ. Krist je svome križu i patnji dao smisao, onda i moj križ i moja patnja imaju smisao. Nema prijelaza u novi život bez križa. Nema uskrsnuća bez križa. Postoji više mogućnosti dok stojimo pred svojim križem: možemo se sakriti, izmaknuti, a ako to ne možemo, onda možemo podnositi i onda znamo mrmljati, pa nas naš križ može opterećivati. Mi kršćani imamo treću mogućnost, a to je prihvatiti. Prihvatiti ga ne u naše ime, nego u Kristovo ime. Ne u ime naše snage koju nemamo, nego i ime Božje snage koju nam On daje tako da možemo učiniti ono što je On sam učinio. Možemo se poslužiti s tom nelagodom kao odskočnom daskom do svoga cilja. Križ ubija u nama staroga čovjeka i rađa novoga. Ubije u nama onoga koji mrmlja, koji se oslanja na svoje snage, koji slijedi svoje planove i intuicije. Ali križ rađa novoga čovjeka koji ima povjerenja u Boga, koji blagoslivlja u teškim situacijama, koji se oslanja na Božju snagu, koji prihvaća Božji plan, a ne svoj. Kako sve to naučiti? Samo preko križa, samo preko patnje, samo se sjedinjujući s Gospodinom. U Isusa je bila samo škola križa. Isus nas to želi naučiti. Situacije koje nam životu nanose bol, koje bi promjenio da možeš, situacija koja te pribija na križ to čini škola povjerenja u Boga, škola predanja svoga života u Božje ruke, škola križa. To je zadaća cijelog života. Ako imaš imalo vjere, u srcu imalo ljubavi, onda je to zahvaljući tvom križu. Naš križ nas otvara za Boga i pomaže nam da se ne zatvorimo u samodostatnost, egoizam, u sebe. Kršćanin postaješ pod križom. Ako imaš svoj križ, onda znaš da ti drugi ne mogu pomoći. Vjerujem da imate iskustvo da vam Bog snage dade da se neke stvari čak i promjene, a osnovno je ipak da ga nosiš. Križ je nužan, jer bez njega ne možemo uskrsnuti. Bez križa bi nam na svijetu bilo dobro, ništa ne bi tražili, zatvorili bi se u svoj svijet, naviknuli bi se na ovaj život i ništa drugo ne bi tražili. No, križ nam dolazi da nas izvuče i pomakne iz situacije u koju smo se parkirali. Bez križa se ne bi imali potrebe moliti, za sakramente, za Bogom. Ako molim, ako sam otvoren životu, ako čeznem za onim što je veće, ako se ne želim zadovoljiti površnim pogledom na svoj život, ako čeznem za sakramentima, da budem dio Crkve – to je zato jer imam križ. Inače je Bog samo ukras. Život bez križa, život je samoće. Isus nas neće ostaviti bez križa jer nas previše ljubi, jer zna da bez Njega ne možemo učiniti pashu, onu koju je On učinio. U duhu ove godine, godine stigma svetoga Franje, kao što je to on učinio u svom životu i ti uđi u školu križa. Nije to lako. Ali uči i budi poučljiv od Gospodina.  Križ je put kojim trebaš ići. Nema drugoga puta. Dopusti školi križa da te Bog oblikuje. Ako te zanima koji je tvoj križ, ne trebaš tražiti daleko. Pogledaj svoga muža, svoju ženu, svoj posao, svoj fakultet, zadaće, svoje okruženje. Najlakše ga prepoznati je da sebi postaviš pitanje: da mogu, što bi prvo promjenio?“, kazao je fra Dario Dodig.

Ovom prilikom na duhovnu obnovu na Humac je iz naše župe išlo 54 članova trećeg reda zajedno s duhovnim asistentom fra Ivanom Landekom. Putovali smo zajedno s 9 članova OFS-a s Posuškog Graca zajedno s gradačkim župnikom i duhovnim asistentom fra Petrom Drmićem.

(fotografije preuzete sa stranice Franjevačkog samostana i Župe sv. Ante Padovanskog Humac - Ljubuški)