Don Mladen Šutalo: „Ispovijed – zagrljaj Boga i čovjeka“

Detalji

Objavljeno: srijeda, 11. prosinca 2024.

Duhovna kateheza u našoj župi Bezgrešnog začeća Blažene Djevice Marije održana je u srijedu 4. prosinca na temu „Ispovijed – zagrljaj Boga i čovjeka“. Kateheza je započela molitvom krunice, nastavljena svetom misom koju je predslavio don Mladen Šutalo, župnik u Neumu. Uslijedio je duhovni nagovor don Mladena upravo na temu „Ispovijed – zagrljaj Boga i čovjeka“.

U ovo milosno vrijeme iščekivanja Božića, upravo je sakrament svete Ispovijedi najbolja naša priprema za Božić. Shvaćamo li milost svete Ispovijedi, kako se ispovijedamo, kako se odnosimo prema ovom sakramentu – sve je ovo bila tema kateheze.

„Ako iskreno pristupimo sakramentu svete Ispovijedi, onda je ona doista zagrljaj Boga i čovjeka“, odmah je na početku istaknuo govornik don Šutalo. „Kažu veličina čovjeka nije u tome da nikada ne padne, nego kad padne da ustane. Ako čovjek u svom životu nije spreman i kadar ustrajati i ustajati, onda se bojim da neće doživjeti ovu radost koju samo Bog može dati u sakramentu svete Ispovijedi. Sv. Terezija Avilska rekla je predivnu misao: „O, koliki su propali zbog manjkave ispovijedi“. Mi ispovijedanjem svojih grijeha ispovijedamo i svoju vjeru. Imao sam priliku i kao student biti u Njemačkoj i kasnije kao svećenik mijenjati svoje kolege u hrvatskim katoličkim misijama. Tamo ispovijedi nema. A gdje nema ispovijedi, onda možete zamisliti kakav je to život i gdje sve to vodi. U jednoj župi na kojoj sam bio kao student i koja je brojala oko 6000 vjernika samo se četiri osobe ispovjede za Božić, ali zato svi idu na pričest“, kazao je don Šutalo na samom početku.

„Za pomirenje je potrebno dvoje – i Bog i čovjek. Kada krećemo na ispovijed, prvo treba ispitati savjest. Ne doći nespreman. Puno je ljudi koji dođu na ispovijed i onda se misle kada su se zadnji put ispovijedili. To treba napraviti prije, a ne razmišljati pred svećenikom kad je to bilo. Datume nije potrebno pamtiti, važno je neko okvirno vrijeme da vidimo kada smo zadnji put pristupili ispovijedi. Sakrament koji uz svetu misu ili Euharistiju najčešće koristimo je sakrament svete Ispovijedi. Koliko ga razumjemo, koliko se za njega pripremamo, to je sada već druga stvar. I ovo božićno vrijeme daje nam priliku da o ovome malo promišljamo. Koliko vremena posvetimo za dostojnu svetu Ispovijed? Mi je prakticiramo, ali znamo li zašto je tako radimo? Jer je Bog tako htio. Koliko mi vremena u to uložimo? O tome ćemo večeras razmišljati. Kada kažemo ispovijed, onda mi obično računamo ono kratko vrijeme koje provedemo ispred svećenika. Nekad je manje, a nekad više vremena. Ispovijed je puno širi pojam nego što mislimo da jest. Ono što je najvažnije znati je da grijehe ne oprašta svećenik nego Bog. I s tom mišlju kada idem na ispovijed, mene uopće ne zanima je li to moj župnik, svećenik kojeg poznajem. Hoće li sad on, ako mu nešto kažem i ispovjedim, promijeniti mišljenje o meni – mene to uopće ne zanima. Kada sam bio mlad onda bih išao u Međugorje na ispovijed ili kod kolege kojega ne poznajem, a onda sam se pitao zašto? Ako vjerujemo da nam Bog preko svećenika oprašta grijehe, onda to nećemo imati potrebu raditi“, kazao je don Šutalo.

„Ispovijed je uistinu zagrljaj Boga i čovjeka, a grijeh je zagrljaj čovjeka i sotone. Kada sotona zarobi, zagrli onda se teško iz tog zagrljaja iskoprcat. Jedan se čovjek vozio u vlaku i na svakoj postaji, kako bi vlak stajao, otvorio bi prozor, pogledao koja je postaja, zatvorio prozor, otpuhno duboko te sjeo na svoje sjedište. I tako iz postaje u postaju. Nakon nekolike postaje, upita ga suputnik koji je s njim dijelio kupe/vagon: je li sve u redu s vama gospodine? Vidim da na svakoj postaji otvarate prozor, pogledate koja je postaja, zatvorite prozor, otpuhnete duboko i teško i sjednete na svoje mjesto?! A on mu odgovori: u ovom kupeu je tako toplo, tako fino samo se ja vozim u pogrešnom smjeru. Kroz ovaj primjer i mi možemo naučiti, kad se nalazimo u grijehu, „silazi što prije“, tj. ispovijedi se. Što prije sađeš, brže ćeš se vratiti na pravi put. Nikad u svom životu ne smijemo zanemariti mali požar i mali kvar. Od njega nastaje, ako zanemarimo sitne stvari – krupne stvari – veliki požar i veliki kvar. Umjesto da kvar platimo 50 KM, može doći do štete od par tisuća maraka. Slično se događa i s grijehom. Mi sada očekujemo ako smo dugo lutali da ćemo se brzo vratiti u onu milost koju smo imali dok nismo bili u grijehu. Treba vremena da se vratimo u taj stadij. Isus u današnjem Evanđelju traži radnju, odnosno suradnju. Ako nema suradnje u svetoj Ispovijedi, onda nećemo osjetiti ono što taj sakrament daje. Ima recimo ljudi koji su napamet naučili „ispit savjesti“ u djetinjstvu i tako se uvijek ispovijedaju godinama. U ispovijedi takve ne smiješ prekinuti, jer neće znati gdje je stao/la. To su naučene formule koje se nažalost teško mijenjaju. A čovjek se uvijek mijenja. Nismo isti u svim stadijima života. Kao što ne možemo obući hlače ili suknju koju smo nosili kao djeca - sad kad smo odrasli, isto tako se naš život mijenja iz godinu u godinu. Spoznaja grijeha i Božje milosti se također mijenja iz godinu u godinu. Čovjek mora nešto učiniti, a nije to lako, jer moramo o sebi reći najgore stvari. Mi se uvijek predstavljamo u najljepšem svjetlu. Kad tražiš posao, nećeš reći svom pretpostavljenom: ja volim spavati do podne, ne volim ništa raditi, ne služim se računalom, ne znam nijedan jezik,... Dapače, predstavit ćeš se u najboljem svijetlu“, kazao je don Šutalo. „S druge strane, pojedini ljudi imaju običaj doći i reći da nisu neki grešnici. Opsuju Boga ponekad i ne idu na svetu misu. Ali nisu neki grešnici. Bojim se da tu nema „popravka“, da tu teško Bog može djelovati, kad smo mi svoju savjest „ubili“. Ili se dolaze na ispovijed hvaliti da mole krunicu, idu na svetu misu, poste, pomažu, itd. Nakon „samohvale“ zar ne molimo kajanje? Ako molimo kajanje poslije svega što smo dobro učinili, nije li nam onda žao što smo dobro učinili, što smo išli na sv. Misu. Zato treba samo negativne stvari govoriti. Jer materija svete Ispovijedi je grijeh, a ako nemamo grijeh nemamo što raditi u ispovjedaonici. A tko kaže da nema grijeha – laže i eto već materije za sv. Ispovijed“, istaknuo je don Šutalo.

„Nigdje svećenik nije tako blizak s čovjekom nego u ispovijedi, kada on otvori ponor vlastitoga života. Tu je svećenik najbliži čovjeku, kada dušu otvoriš. Nikome drugome nećeš tako otvoriti dušu kao svećeniku. U tom kontekstu je i to razlog zašto neću pričati loše o svećeniku. Ako nešto i loše čuješ, radije izaberi reći jedan Očenaš za njega. Nijedna druga služba nema uvid u dubinu ljudske duše kao što ima svećenik, lijepo je kazao fra Ante Vučković na jednom mjestu. U tom otvaranju Bog daje lijek. Koliko stvari nikada nikome nismo rekli nego samo svećeniku u sakramentu svete Ispovijedi. Ono što stvara nered u nama je grijeh koji je destruktivna sila, ali je s druge strane tu i Božja snaga koja je kadra sve to pobjediti. Kriza pastorala sakramenta Pokore može izaći i iz manjka, odsnosno pomanjkanja duhovnoga žara pastira. Mi se toliko razletimo u našim životima, da nemamo vremena za ovu najvažniju stvar. Kaže jedan naš svećenik da pored svih obaveza koje ima, mora još i misu govoriti. Ne moram ja znati malter miješati, elektroinstalacije i rigips postavljati… Ima tko je kompetentan za to. Svećenik je tu da bude raspoložen i uvijek dostupan vjerniku, za razgovor, ispovijed, utjehu, za pohod bolesniku,... No, mi se razletimo na sto strana i onda nestane toga žara pastira. Ako svećenik nije sposoban prije mise sjesti i čekati ima li tko za ispovijed, onda će i vjernik tražeć ga s vremenom odustati. Svećenik treba biti na raspolaganju, a onda će se i vjernik odvažiti i pristupiti. Također, u suočavanju s pritiskom suvremene kulture vjerniku nije dovoljno imati naučeno ili katekizamsko znanje – uvijek je važno otkrivati milosno lice našega Gospodina. Došlo je vrijeme da ljudi znaju nešto više nego prije. Vjernik se pita i traži odgovore na pitanja života. Nije ih dovoljno uputiti kući i reći moli, a oni imaju probleme u obitelji. Zato je vrlo važno otkrivati milosrdno lice našega Gospodina. Zato je vrlo važno imati jednu dostojnu i kvalitetnu pripremu prije svete Ispovijedi. Praksa potvrđuje skromnu pripremljenost, poglavito prigodom velikih blagdana ili masovnih vjerničkih okupljanja često se obavlja iz običaja i mehanički. Radi spasiteljske važnosti sakramenta pomirenja, bitan je cjeloviti duhovni pristup ispovijedi te kontinuirana briga cijele župne zajednice. Zato kada svećenik objavi da će biti sveta Ispovijed, dođi jer je to za tvoje dobro koje nam Bog može u sakramentu Ispovijedi dati. Zato je važno da se govor o ispovijedni ne svede na samo govor o grijehu, nego je važno isticati i ovu crkvenu dimenziju i stvarnost Očeve blizine – milosrđe i ljubav. Ljudi su obično skloni da vide prljavo, negativno. Nitko se od nas ne obazire da vidi ovu Božju ljubav i milosrđe koje Bog daje. Zato nam je dobro poznato Lukino Evanđelje 16 poglavlje 1-32 retka. Prispodoba o milosrdnom Ocu. Mi češće stavljamo naglasak na rasipnog sina. Možda se više tu pronalazimo. Ali, Božje milosrđe je na prvom mjestu, Netko me čeka i to raširenih ruku i to nikad ne smijemo zaboraviti“, kazao je don Šutalo.

Govoreći dalje o ljudskim pristupima svetoj Ispovijedi kazao je i sljedeće: „Mnogu ljudi će reći da se pričešćuju samo kad su se ispovjedili. No, tko ti garantira da se i tada možeš pričestiti? Osobno, mogu postaviti barem pet pitanja na koja će penitent pozitivno odgovoriti da je sagriješio, a da mu to nije palo napamet ispovjediti. Pričest je isto lijek u borbi protiv grijeha. Ako se danas pričešćujem i sutra planiram na misu, ja ću automatski razmišljati da nesmijem napraviti grijeh, jer se sutra onda neću moći pričestiti. Dakle, to je već kočnica da učinim neki grijeh“, kazao je don Šutalo.

Progovorio je i o sakramentu Pokore kao bitnom slijedu nakon svete Ispovijedi. „Sakrament Pokore bitno je usmjeren na ispovijedi i priznanje grijeha na prikladan način. S tim je povezana činjenica da mnogi ne znaju što reći kada dođu na ispovijed, jer ne znaju što jest, a što nije grijeh. Što je grijeh? Najbolja definicija grijeha je ona najjednostavnija, prvopričesnička: Grijeh je sve ono što mislimo, govorimo i radimo što se Bogu ne sviđa. Ti znaš što se Bogu sviđa ili ne sviđa. Kad kanimo nešto učiniti, uvijek se moramo pitati – što bi Bog učinio da je na mom mjestu? Kada dođemo na sakrament svete Ispovijedi uvijek je važno na prvo mjesto staviti teške grijehe, jer oni su prvotna materija svete Ispovijedi. Male grijehe briše i kajanje na početku svete mise. Zato recimo, ja kao svećenik nikada neću dati dva-tri Očenaša za bogopsovku. Rado takvim osobama posvetim određeno vrijeme i kratko ih poučim. Znam često reći, kako imam lijek za sve one koji psuju Boga i koji je učinkovit 100%. Mnogi na prvu odgovore: recite velečasni! Znači, svaki put kad opsuješ Boga, daj sto maraka za misije. Odgovor s druge strane slijedi: ufff velečasni. Nastavim dalje: Zašto svi „kočimo“ i prolazimo pored radara 50 km/h. Prođi 150 km/h, ako smiješ. Nećeš, jer se bojiš kazne. Oduzet će ti netko vozačku i kaznu ćeš platiti. Tako bi trebalo i u duhovnom životu. Ti bi sam sebe trebao kazniti. Dok ne budemo tu dosljedni, bojim se da neće biti pomaka ni u duhovnom životu. Obično kažem: nećeš se nadavati novaca za misije, samo ako budeš dosljedan. Kad nas policajac zaustavi zbog ne vezanja pojasa, i tako 3x platiš kaznu određenu cijenu, idući put ćeš se svezati u dnevnom boravku samo da ne platiš kaznu. Znamo mi da su Crkva i ispovjednik pred ozbiljnim izazovom, krizom sakramenta svete Ispovijedi. Mi živimo u sredini gdje to možda i ne osjećamo. Hvala Bogu! Na zapadu je to sve drugačije. Spomenuo sam župu od 6000 vjernika gdje se za Božić ispovijedi četvero vjernika. Velika većina ne ide na ispovjed jer ne shvaća bit pokore i pomirenja, jedan dio koji prakticira pristupa kratkotrajno i ostaju u psihološkom dojmu i osjećaju krivnje. Mnogi pohađaju svetu misu, pristupaju svetoj Pričesti i drugim sakramentima zanemarujući sakrament pomirenja što upućuje na njegovu tešku krizu i krizu vjere. Odlazak na ispovijed je znak da još nisi odustao od Isusa. Nekad me pitaju, sjećam li se nečijih grijeha kao svećenik koje drugi ispovijedaju? Ma, uopće mi ne pada na pamet. Tko od vas zna koliko ima kontejnera odavde do dna ulice. Nitko. Ne obraćamo pažnju na prljavo. No, kada vidimo prekrasan zalazak sunca, zaustavljamo se na sred ceste i fotografiramo. Mi u sakramentu ispovijedi nudimo milosrđe koje Bog daje. Sakramentu Ispovijedi treba pristupiti s radošću, a ne sa strahom. Jako je bitno vjerovati u oproštenje grijega, da će mi Bog oprostiti. Bog čuje i briše. Mi kada nam netko nešto loše učini, to pamtimo cijeli život“, kazao je don Šutalo.

Progovorio je i o životnoj ispovijedi. „Mnogi znaju tražiti životnu ispovijed, a ja kažem da je svaka ispovijed životna ispovijed. Svakoj ispovijedi treba pristupiti kao da ti je prva, zadnja i jedina. Međutim, za životnu ispovijed treba dobra priprema. Treba se vratiti na početke sjećanja i onda ispovjediti grijehe, posebice one koje smo znali „zamotati u celofan“, kad nismo imali hrabrosti priznati sve grijehe, zbog straha ili bilo kojeg drugog razloga. Osobno bih preporučio knjižicu Ispit savjesti od velečasnog Marinka Miličevića, gospićkog svećenika. Imate ju i na internetu. Sadrži jednostavne upute i natuknice, stvari koje nam podsvjeste dosta toga što smo mislili da možda ne trebamo ispovijedati ili možda nismo nikad razmišljali da je to baš grijeh“, istaknuo je.

Govoreći dalje o grijehu istaknuo je Šutalo kako često znamo pojedine grijehe „umotati u celofan“. „Najčešće to radimo s grijesima psovke, krađe i bludnosti. U tom smislu kada se dođete ispovjediti nije dovoljno reći: psovao sam, krao sam, bludno sam griješio. Konkretiziraj grijeh! Ne možeš doći kod liječnika i reći kao pacijent: boli me. Što te boli, ono što te boli i ako to kažeš, to će biti liječeno. Što prešutiš, to se ne liječi. Isto je tako i s grijesima. Kad želimo reći da smo psovali, onda reci što si psovao i koliko puta si opsovao, ako je riječ o teškom grijehu, jer nije isto psovati Boga, Gospu ili oca, majku, zeleni kupus. Bogopsovka je strašan i težak grijeh! Kako reagiramo kad čujemo psovku Boga, Gospe? Obično se smijemo ili ignoriramo, a to nije dobro. Trebamo opomenuti ili barem reći: Blagoslovljen budi Bog. Kako je teško davati svjedočanstvo da smo Božji. U našem društvu psovka je svakodnevna, psuje mlado i staro, muško i žensko. Nije dobro biti u takvom društvu, jer nas netko truje, a da mi nismo svjesni. Netko zaziva prokletstvo na moju kuću, na moju obitelj. A ja šutim?! Ukrao sam. Ne može se samo tako reći u ispovijedi. Npr. Ukrao pola firme, državu pronevjerio, a mi kažemo: snašao se! Da mu kažeš da je lopov, naljutio bi se. Ali kad kažeš – snašao se – lijepo to zvuči“. Na kraju, jesam li ukradeno vratio ili nadoknadio štetu? Tek je tada grijeh oprošten. Zatim, bludno sam griješio. Znam da je to „osjetljivo područje“, da se i sami često stidimo toga grijeha, da nas taj grijeh najlakše i najčešće odvaja od Boga i svete ispovijedi. Ali nije ni u tom grijehu dovoljno reći: bludno sam griješio/la. I tu treba grijeh konkretizirati, jer pod ovim kazivanjem smo ostali nedorečeni: radi li se o „vicevima ispod pupka“, lošim slikama ili filmovima, grijehu samozadovoljavanja, grijehu bludnosti prije braka ili u braku (prekinuti snošaj, korištenje kontraceptivnih ili abortivnih sredstva itd.) itd. Ti konkretno reci grijeh, a nema te svećenik pravo pitati detalje, ako si bio jasan u ispovijedanju grijeha, kazao je don Šutalo.

Dobro znamo što trebamo učiniti kad se zaprljamo, kad vidimo fleku na sebi – odmah se kupamo ili presvlačimo. Kad se isprazni mobitel, odmah ga punimo. Isto bi trebalo biti i na duhovnom području, sa sakramentom sv. Ispovijedi. U teškom grijehu ni sekunde, kako su nas učili naši odgojitelji na putu prema svećeništvu. Čim se pruži prva prilika, ispovijedi se. Ne nosi teški grijeh na duši danima i mjesecima – ispovijedi se, bit će lakše i spasonosnije. Nemoj promašiti nebo, zbog aljkavog pristupa sakramentima, kazao je don Šutalo.

Dao je i nekoliko naputaka kada dođemo na svetu Ispovijed. „Poštedite svećenika opširnog iznošenja životne priče, događaja i molitvenih iskustava. Nemoj početi od Adama i Eve u objašnjavanju situacije. Budi konkretan i jasan. Inače traži duhovni razgovor, ako ti treba više vremena. Jako je bitno donijeti ispravnu odluku za ispovijed. Čim si donio odluku da ćeš se ispovjediti, ti si na dobrom putu promjene života. To je u tebi već nakana da želiš svoju dušu očistiti. Odluku, da pristupim ispovijedi, mogu donijeti potaknut iz „milijun“ razloga. Bog uvijek nađe način kako će nas dovesti k sebi (krštenje djeteta, kumstvo, vjenčanje, hodočašće – makar nekima izgleda ni to nije dovoljan razlog). Što se tiče Ispita savjesti, koliko će nekomu trebati da ispita svoju savjest, ovisi o stadiju u kojem se nalazi. Bolesnik drugačije ispituje savjest nego ti koji si „leteći“. Svatko će od nas naći načina da analizira sebe i svoj život od zadnje ispovijedi do dana kada se ispovijeda. Treba odvojiti barem desetak minuta za dostatan ispit savjesti. Ima više načina, ali za mene je najljepši proći kroz Deset Božjih zapovijedi i sedam glavnih grijeha. Tu je sve satkano. U ispovijedi na optužujemo druge, ne spominjemo druge, ne hvalimo se. Ispovijed mora biti iskrena i potpuna, inače je nevaljana. Ne može tvoja ispovijed glasiti: idem svake nedjelje na misu, molim krunicu, postim petke i utorke svetome Anti, ni skim se ne svađam, u miru sam sa svakim. I onda zašutiš. Očekuješ pohvalu sa strane svećenika, je li tako? A u ispovijedi nakon svega što si ispovjedio, moliš kajanje. Znači: ti se kaješ što ideš na misu, moliš, postiš. Kad netko od penitenata tako nastupi, obično kažem „da se osoba ne uvrijedi“: „neka Bog blagoslovi sve dobro što si učinio/la, a za sve što je bilo loše, na bilo kojem području života: od misli, riječi ili djela ili propusta dobroga – pokaj se“, kazao je don Šutalo.

„Priznanje grijeha pred svećenikom. Često se postavlja pitanje što svećenika zanimaju moji grijesi? Zar Bog ne može oprostiti bez svećenika, u svojoj kući, sobi? Uostalom svećenik je griješan kao i ja, zašto bi mu se ispovjedao? Za one koji ne poznaju Evanđelje, odgovor je vrlo jasan: Bog je tako htio. Svi se ispovjedamo, i papa, i ja, samo je pitanje tražim li mir svojoj duši. Mi znamo da se čovjek grijehom udaljuje od Boga i od Crkve. Grijeh ne remeti samo naš dobar odnos s Bogom, nego i kvari naše zajedništvo s Crkvom. Ne mogu se udaljiti od Boga, a da se to ne odrazi na moj položaj u Crkvi, jer automatski vidim onda i gdje mi je mjesto. Grijeh udaljuje čovjeka od Boga, ali i od Crkve koja je Božja. Grijeh djeluje dvosmjerno, zato i povratak mora biti dvosmjeran – povratak Bogu i povratak Crkvi – pomirenje s Bogom i pomirenje s Crkvom jer sam se grijehom odvojio i od jednoga i od drugoga. Vrlo je važno priznati teže grijehe. Tri su uvijeta za teški grijeh: moram biti svjestan, slobodno ga moram učiniti i mora biti teška materija odnosno stvar. Ako nedostaje jedan od ova tri uvjeta, onda je riječ o lakom/malom grijehu. I da ubiješ nekoga, ako nedostaje jedan od ovih uvjeta, recimo nije bilo namjere, npr. pijanac ti izleti na put i pregaziš ga, nema uopće teškog grijeha. Grijeh je također potrebno nazvati njegovim imenom, a ne reći imam tri mala grijeha i tri teška. Nažalost, čovjek današnjice je izgubio osjećaj za grijeh i to je možda najveći grijeh našega vremena (papa Pavao VI.). Grijeh se više nigdje ne spominje. Zato je važno grijeh konkretizirati. Nije dovoljno samo reći: krao sam. Ti si možda ukrao dva milijuna maraka ili eura i dobio za pokoru dva Očenaša. Moraš vratiti što si ukrao ili nadoknaditi štetu. Mnogi kažu da nisu ništa ukrali, kad dođu na sv. Ispovijed. A kradeš li Bogu dane? Ako jesi i to lijepo ispovijedi. Jer samo gore od gube može biti danguba“, istaknuo je don Šutalo.

Kojim redoslijedom izreći svoje grijehe? „Možemo ih podijeliti u četiri grupe: protiv Boga, protiv bližnjega, protiv sebe i protiv općeg dobra. Malo tko od nas ima naglasak na ovoj četvrtoj stavci. Što sam mogao učiniti za opće dobro, a nisam učinio. Ispovijedam li ikada grijehe propusta. Mogao sam učiniti dobro, a nisam. Vrlo je važno priznati grijehe kojih smo svijesni“, kazao je don Šutalo.

Također je važno naglasiti u svemu da je svećenik vezan ispovjednom tajnom. „Nije izdaja ispovjedne tajne, ako svećenik neke stvari priča općenito. Npr. kaže da mu je prije dvadeset četiri godine jedna osoba rekla u ispovijedi nešto u Njemačkoj. Makar, nikada ništa nije lijepo iznositi iz sv. Ispovijedi. To je ipak prostor rezerviran samo za penitenta/grešnika i Boga, a sve preko Božjeg službenika svećenika. No, ako se u maloj župi prije mise ispovijedi samo jedan čovjek, recimo profesor matematike, a svećenik kasnije s oltara kaže: maloprije mi se ispovjedila jedna osoba i rekla to i to - tu svi vide o kome se radi i to je izdaja ispovjedne tajne“, kazao je don Šutalo te govorio o situacijama u kojima svećenik ne može dati odriješenje. „Isto tako, svećenik ima pravo uskratiti odriješenje grijeha osobi koja pokazuje da se ne kaje. Isto tako se odriješenje može uskratiti osobi koja ne želi popraviti štetu nanesenu grijehom, iako to može učiniti“.

„Grijehe koje smo jednom ispovjedili više ne ispovijedamo, osim ako ih nismo ponovo učinili. Ako si jednom ispovjedio i nisi više to griješio, Bog je oprostio i zaboravio. Ako uporno ispovjedaš takav grijeh, onda ne vjeruješ da ti je Bog oprostio. Svećenik također može pomoći osobi postavljajući pitanja da se što cjelovitije i iskrenije ispovjedi. Pitanja nisu znatiželja svećenika, nego pomoć. Prvo ispovjedate svoje grijehe, a nakon toga je prostor da i svećenik nešto upita. Ti reci čega se sjećaš i što u svojoj duši nosiš, a kad sve kažeš, onda možeš zamoliti svećenika, ako ima potrebe: To su moji grijesi, molim pokoru i odrješenje ili ako me vi imate nešto upitati – slobodno upitajte. Jedno od pitanja može biti: između 7 glavnih grijeha stoji: neumjerenost u jelu i piću. A danas imamo i drugih neumjerenosti, pa te svećenik može upitati: jesi li bio neumjeren u internetu, zabavi, vožnji, kocki, drogi, itd.“, kazao je don Šutalo.

Izvršiti naređenu pokoru. „Izvršenje pokore je obavezno. Ako sam zaboravio što mi je svećenik rekao za pokoru, dužan sam u idućoj ispovijedi to reći. Ako nisi razumio što ti je svećenik rekao, ili ako ti je dao nešto što ne možeš izmoliti ili učiniti, moraš mu to odmah reći. Ne smiješ izaći iz ispovjedaonice, a da ne znaš što ti je zadano za pokoru i što trebaš izvršiti. Pokora nije samo tri Očenaša, pokora može biti: učiniti dobro djelo, čitanje Biblije, posjet bolesniku, pružena ruka s onim s kim si posvađan. Ti bi radije izmolio tri krunice, a ne bi se izmirio i oprostio. Ti bi da ti Bog oprosti, a ti drugom ne možeš. Ne ide to baš tako. Neka ne bude do tebe! To, što će drugome biti ruka u džepu kad ti svoju pružiš i tražiš oprost, to više nije tvoja stvar. Ti si pred Bogom miran, ti si pokušao. Što je drugi zatvorio svoje srce i dušu – nije tvoj problem“, istaknuo je don Šutalo.

Najčešće zablude koje se spominju u sakramentu svete ispovijedi „da mi nije potrebna, Bog me čuje i kod kuće; svećenik je grešnik kao i ja, on ne mora znati moje grijehe; ja nemam razloga ići na ispovjed jer grešniji su oni koji idu u Crkvu (najčešće čujemo da se kaže da neće u crkvu jer kad vide tko sve ide, ne ide se njima. Čovječe, ti se hladiš, a netko se drugi grije o Božju ljubav. Prvi za koga znamo da je bio u raju, prvi kanonizirani svetac je onaj razbojik Isusu s desna na križu); Bog je dobar, baš on gleda na moje grijehe; imam vremena, molit ću se za grijehe kad ostarim (tko ti garantira da ćeš ostariti); ne vrijedi se ispovjedati kad ću opet griješiti; ima grijeha koje ni Bog ne može oprostiti  - NEMA. Jedini grijeh koji Bog ne može oprostiti je grijeh protiv Duha Svetoga. To je grijeh kojega svjesno činiš, ustraješ u tom grijehu, ne kaješ se za njega i umreš u tom grijehu. Taj se ne prašta. Inače, nema toga grijeha, ako se za njega kajemo koji nam Bog ne može oprostiti. Za dobru ispovijed potrebna je predhodna priprema – što je bolja priprema, to su obilnije milosti i veća je rijeka mira u tvojoj duši“, kazao je don Šutalo.

Na samom kraju izneseno je desetak savjeta za najbolju ispovijed u životu. „Dostojanstven pristup ispovjedi. To znači: ispovjedi se kao da ti je prvi, zadnji i jedini put! Preporuča se pomoliti se svecima koji su čitav život proveli u ispovjedaonici (sveti Ivan Marija Vianney, sv. Leopold Bogdan Mandić, sv. Padre Pio). Dobro je pripremiti se za ispovijed noć prije. Donijeti odluku više ne činiti grijeh. Pročitati biblijske odlomke kao što su odlomak iz Lukinog evanđelja 15 poglavlje i Psalam 51. To su biblijski odlomci koji nam pokazuju kakvo je Božje milosrđe, dok je Psalam 51. jedan od najboljih pokajničkih tekstova ikad sastavljenih, koje je napisao kralj David nakon što je sagriješio (učinio preljub i ubio nevinog čovjeka). Zanimljivo je da je u prispodobi o Milosrdnom ocu ključna riječ „došavši k sebi“. To je ključna riječ u čitavom Evanđelju. Doći k sebi i spoznati da se ovako više ne isplati živjeti. To je vrlo bitno u ljudskom životu. Sljedeći savjet je česta ispovijed. Nju sveci obično preporučuju, kao najučinkovitije sredstvo za rast u posvetnoj milosti. Upravo sv. Ispovijed vraća posvetnu milost ili je povećava. Česta ispovjed, zašto ne? Odlika dobre ispovijedi je, kako piše sv. Faustina u svom Dnevniku potpuna iskrenost i otvorenost, poniznost i poslušnost. Onaj tko se ovoga drži ne može pogriješiti. Sakramentalna milost – za svaki skarament je vezana specifična milost. Ispovjed nam vraća mir u srcu i duši. Samo ponizna osoba može kleknuti, ohola nikada. Važno je izbjegavanje malodušnosti. Njoj ne smijemo nikada popustiti. Najgora stvar je ne vjerovati Božjem milosrđu. Ako si nešto ispovjedio, onda vjeruj da ti je oprošteno“, zaključio je svoje zanimljivo izlaganje don Mladen Šutalo.