Mjesečna duhovna obnova fra Valentina Vukoje na temu „Uskrsnuće tijela i život vječni“

Detalji

Objavljeno: utorak, 13. svibnja 2025.

Mjesečna duhovna obnova u Posušju održna je u srijedu 7. svibnja. Započeli smo molitvom krunice u 17. 30 sati, nastavili sa svetom misom u 18 sati, a onda i katehezom u 19 sati koju je predvodio fra Valentin Vukoja na temu „Uskrsnuće tijela i život vječni“.

Fra Valentin je predslavio i sveto misno slavlje s homilijom u kojoj je naglasak stavio koliko je prevažno blagovati tijelo i krv Kristovu. „Pogledaj jednu svoju manu, jednu svoju navezanost i vidjet ćeš kako je teško suzbijati svoje biće. Ljudi često kažu da ne znaju kako pobjediti svoju narav, svoju manu,... Ide neko vrijeme, a onda kao da je gore. Muči se, trudi, poduzima, ali nekako sve neuspješnije. No, samo netko nam može pomoći da budemo pobjednici. Kako je lijepo pobjediti sebe. Ta borba traje cijeli život. Što to znači snaga Duha koju Krist daje onima koji idu za Njim? To je nemjerljivo. Kakav je to duh ljudski koji je oplemenio Duh s neba. Što je to što čovjeka može osloboditi najvećeg problema - straha? Kakav je to čovjek koji ne poznaje strah? Taj prostor pobjede nalazi se upravo u Onome koji je došao k nama. „Ne bojete se. Mir s vama.“, kazao je fra Valentin čitajući pismo Ante Gadže ubijenog od Talijana 1941. godine u Širokom Brijegu u dobi od 21 godinu pismo koje je napisao pred smaknuće navodeći ga kao primjer djelovanja Duha Svetoga. „Oproštajno pismo pred smaknuće. Pismo bez straha, bez boli, bez grča, nigdje suda... To hoćemo. Kada čovjek pobjedi sebe, nigdje toga više nema. Mi možemo pobjediti samo u Isusu Kristu. Shvaćamo li što znači imati Isusa u srcu? Svi sveci su mogli pobjediti samo s jednom snagom u svom srcu. Ne možemo sa sobom, ali možemo s Bogom. Isus nas hrani i govori nam da se ne bojimo onih koji ubijaju tijelo, koji nas progone, ne bojte se onih koji vam otimaju,... Isus nam obećava da će nam dati i pomoći“, kazao je fra Valentin u svojoj homiliji ističući još jednom „tko Krista ponese u svom srcu, u svom jeziku, u svojoj riječi – bit će sve na svom mjestu. Onda se ti ne bojiš što si zakinut, što si prevaren, povrijeđen, umanjen, zaboravljen, čak ti i nije teško ako imaš Krista“.

„Uskrsnuće tijela i život vječni“

U nastavku duhovne obnove fra Valentin Vukoja je govorio na temu „Uskrsnuće tijela i život vječni“. „Znate, Bog je neugodan neprijatelj. Vraćam se na blaženog Alojzija Stepinca. 4. svibnja ove godine prije 45 godina umro je Broz. Simbolika ovih brojeva je zanimljiva. Ovo je i mjesec gdje obilježavamo brojne obljetnice i stradanja hrvatskog naroda u komunizmu. On umire 4. 5. u Ljubljani u Sloveniji koja je najveće grobište hrvatskog puka. U Sloveniju ide istom onom linijom kuda su naši išli na Križni put. Borio se svim silama protiv dana Gospodnjega i umire baš na dan Gospodnji, u nedjelju. Biva pokopan 8. svibnja, na datum kada je završio rat u Europi, na dan mira, ali dan kada, baš tada, počinje i klanje u Hrvatskoj. Počinje tada u Hrvatskoj rat. 8. svibnja je i rođendan blaženog Alojzija Stepinca. Alojzije u prijevodu znači „vječna slava“. Bog je neugodan neprijatelj. Nemoj protiv Njega. Izgubit ćeš. Jedan čovjek, paradigma hrvatskog naroda je Alojzije, što znači vječna slava. Kako će biti sve to slučajno? Kako je Bog ispisao nečiji život... Zato vas pozivam s Bogom. Ako se Bog zauzme za tebe i ako te uzme u obranu, nemoj se strašit'. Bog piše pobjede u ljudskom životu. I onda kada o tome nitko nije razmišljao, Bog je pokazao svoju silu na tako suptilan, lijep, jednostavan i božanski način. Protiv Boga se rat dobiti ne može“, kazao je fra Valentin.

Nastavio s pitanjem o čovjeku. „Kratko ću vas provest kao kroz kuću, od sobe do sobe da vidite što je čovjek i zašto je stvoren. Naša znanost zna o tijelu, ali ne zna dušu. Kad uđeš u tijelo, prođeš kroz tijelo, dođeš u dušu. Što ćeš tamo naći? Tamo ćeš naći dvije stvarnosti koje pokreću, koje tvore dušu. To je razum i volja. Neki kažu i mašta. Kad prođeš kroz razum i volju koje tvore dušu, rastvore se još jedna vrata i dublje ulazimo u čovjeka. Što je još dublje? To je sloboda. Naša sloboda. Jer nema razuma, nema volje ako nema naše slobode. Prvo što rade totalitarni režimi je zabrana izgovora i govora. Zabrani misao. Misao je onda kažnjivo djelo. Gdje nema slobode, tu nema ni odgovornosti. Sloboda nije hoću li stavit' knjigu ovdje ili tamo, hoću li skuhat' sarmu ili nešto drugo, hoću li sutra otić' u Imotski ili u Duvno,... To nije sloboda. To je izbor. Sloboda je samo biranje između dobra i zla. Dakle, kada ulazimo u slobodu, tamo biramo ta dva sastojka i biramo između dobra i zla. Kad dalje uđeš u dobro i zlo, ideš dalje. Otvori vrata dalje. Kada sljedeća vrata otvoriš, tamo je nagrada. Dobro za dobro, kazna za zlo. Jer ako nema nagrade za dobro i ako nema kazne za zlo  - nema ni dobra ni zla. Ako nema dobra ni zla, onda nema ni slobode. Ako nema slobode, nema ni volje ni razuma. Ako nema volje ni razuma, nema ni duše. Ako dobro neće biti nagrađeno, uzaludno je. Ako zlo neće biti kažnjeno, činimo ga. Kada vidiš da je nagrada za dobro, a kazna za zlo, još jedna vrata su ostala i to je definicija čovjeka. To je da su nagrada za dobra ili kazna za zla vječne. Čovjek je dakle samo prostor za vječnu nagradu ili kaznu. To je definicija čovjeka. Mi smo stvoreni da budemo nagrađeni. Bog nas je stvorio i dao nam slobodu. Mi u sebi imamo silan prostor, to je duševni prostor. Dakle, čovjek i njegovo tijelo može pojesti samo za sebe, ne za drugoga. No, duša može trpjeti. Ako sam mučio i ubio 100 ljudi, svih tih sto muka može preko moje duše. Dakle dolazimo do onog pitanja: Vjerujemo li u uskrsnuće tijela i život vječni? Zato nas Bog poziva po svetoj misi, po prorocima, po kraljevima, po poslanicima svojim, po apostolima – ljubite neprijatelje, molite za one koji vas tuku i progone. Ne znate da ste prostor za silnu nagradu“, kazao je fra Valentin.

Fra Valentin je u nastavku svojoga nagovora istaknuo da jedino Bog ima naše kalupe po kojima će nas Bog obnoviti. „Pavao u poslanici Rimljanima i u Prvoj poslanici Korinćanima spominje „ovo naše smrtno tijelo treba da se odvuče od besmrtnosti, ovo slabo treba da se obuče u jakost“. Pavao nas potiče da razmišljamo na tu temu. Nas tvore misli, mi smo proizvod misli. Ono što misliš, to si. Vidimo da je jedan od najtežih vježbi, vježba naših misli. Teško je nametnuti vježbu naših misli. Pogledajte malo kada molite Boga. Kada hoćete moliti Boga, kada se hoćete malo skoncentrirati, hoćete nešto pročitati – kako vam se razaraju, muče i bježe misli. Pogotovo misli od ljudi koji su vam nešto učinili. Sve to razara iznutra čovjeka. Mi se dakle iznutra i izvana raspadamo. Ima li itko moja kalup? Ima li itko na mom mjestu? Moj život? Ima li itko moj život u sebi? Život meni može dati netko tko ga ima više nego ja. Svaki čovjek treba više života. Zlato i srebro u sebi imaju jednako života koliko i mrtvačke kosti. Ništa više zlato, ni srebro, ni vaša kuća, ni vaša škola, ni vaše imanje nemaju života. Oni vam ne mogu dati život. Bolnice vam ne mogu dati život. Tko mi ga može dati? Netko tko moj život ima u sebi. Tko je taj koji ima moj život u sebi? Ne da on meni od svoga dadne, nego ima li itko tko je sačuvao kalup moga života, da me ponovo u njemu odlije kad se raspadnem? Zato se Isus nazivao Sinom čovječijim jer je nosio sve kalupe svakog od nas. Orginal odljev, moj odljev. Zato je se nazvao takvim imenom da kaže: „Ja sam život, odljev svakoga života vašega. Ako hoćete da imate život u sebi, morate ga ponovo odliti u meni. Jer je grijeh nagrizao naš život, zato starimo, zato obolijevamo, zato se ljutimo, padamo, zato strepimo, zato smo ljubomorni, zato smo zavidni, zato nas nagrizaju strasti, muče muke raznorazne,... Ima li netko onaj prvi odljev mene? Ima. I On je došao da donese taj kalup“, kazao je fra Valentin. „Zato On nas poziva da mi da uzimamo bitan sastojak za ovdje ponovno stvaranje čovjeka, a to je Euharistija. To je odljev Boga, Njegovoga uskrsloga Tijela. On nas traži i radost i veselje koji nisu stvar da ja mogu. Radost nije stvar da mogu znati. Nije ni u znanju radost. Nije radost ni u moći ni u imanju. Radost je htjeti, ja sam odlučio biti radostan. No, radosti nema ako nema Njega. Bez Njega nemam ništa, ne znam ništa. Mi imamo uskrsnuće radosti. Nama Bog nije mogao podariti veću radost nego dati Sina svoga koji nas je podigao iz zemlje, kao što je Otac Njemu dao prijestolje i On ga je dao nama. On je nas nazvao prijateljima, a ne slugama. Mi smo prostor za radost i ništa više. Neće nam pomoći ovo što imamo na svijetu. Mi svi znamo da će drvo procvjetati. Jao onome koje se osušilo, koje je izgubilo snagu cvijeta. Što ćemo s njim? Ono se samo siječe i u oganj baca. Dok ste još zeleni, dok još teku sokovi Crkve kroz nas, sokovi ljubavi, praštanja i osjećaja, jer kako smo vjerni Riječi vidjeli bismo po dobrim djelima. Sjetite se samo Lazara i bogataša. Nema ovaj svijet ništa. Naši dragi koji su otišli s ovoga svijeta nemojte da budu dio vaše tuge, nego radosti. Sveti Pavao je rekao: Želja mi je umrijeti, otići i biti s Kristom. To je najvažnije na svijetu“, zaključio je fra Valentin.