Suvremena civilizacija ostavlja čovjeka bez mira. U njoj se nameće koncept sebičnosti kao vrline, uspjeh se mjeri po materijalnom bogatstvu, slavi, primanjima…,  dok prava mjera napretka ili uspjeha ovise o "marljivosti i ustrajnosti" (J. M. Templeton). Čovjek današnjice sve manje je biće rada, tolerancije, razumno, smisleno, odgovorno, pravedno, osviješteno i savjesno, društveno i biće nade, a sve više potrošačko biće, 

tjeskobno, neodgovorno, skeptično, netolerantno, (auto)destruktivno, biće dosađivanja, nemoralno, otuđeno biće ovisno o (s)tvarima i biće koje negira sve autoritete. 
Suvremeni čovjek ima zabludu o sreći kroz zadovoljstvo materijalnim stvarima i prepušten je stihiji života. Izgubio je društvenost, ponos i maštu. Na kraju i sebe. Zauzimanje za (opće) dobro često prate podsmijeh i prijezir. Solidarnost se promatra kao ludost.

 

Na mjesto hrabrosti, kritičnosti, kreativnosti, snošljivosti, odgovornosti, miroljubivosti, iskrenosti, poniznosti i nade došli su beskičmenjaci, kritičari svega postojećega, nasilnici, imitatori, lijenčine, ovisni, zavidni, samoljubivi, neiskreni, pohlepni i ljudi bez ideala. Civilizacija sa svim modernizmima dovodi u pitanje ljudski opstanak. O tome imamo brojne nalaze etnoloških, antropoloških i sociologijskih studija. Stanovnici velikih gradova su pod silnim stresovima, turobnijeg su raspoloženja, otuđeni, anemični, depresivni, vjeruju da je brzina – vrlina, a "prema jugu" još uvijek postoji gostoprimstvo, solidarnost, ležernosti i/ili opušteniji način života. Will Rogers, omiljen jednom je ironično izjavio: "Ne množe se reći da civilizacija ne napreduje; ipak vas u svakom ratu ubiju na neki novi način."

 

U Zborniku dječjih radova (učenika zadarskih osnovnih škola) izdvajam mišljenje djevojčice koja je, po meni bolje nego itko, opisala glavne probleme u odgoju i vrednotama suvremena svijeta: "Problemi koji muče djecu često su nebitni odraslima. Došlo je vrijeme opranih ruku i okrenutih glava. Odjednom su svi oslijepili i oglušili. Ne čuju i ne vide što se oko njih zbiva, a što je najgore, više i ne suosjećaju. I smrt mlade osobe od predoziranja nije posebna vijest, nego statistika." 

 

Poniznost i vjera u tzv. suvremenoj civilizaciji ciljano se destruiraju kao nazadnjačke vrednote. Horacije poručuje: "Nevolja čini da na površinu izađu sposobnosti koje bi u povoljnim okolnostima ostale usnule." Zato je Eldridge Clever pred suvremenim čovjekom ostavio dilemu: "Ili si dio problema ili si dio rješenja." Prije nego što počnu govoriti o (svojim) problemima, trebamo sugovornike upitati: "Imate li rješenje?"

 

Osamljenost, patnja i emocionalna hladnoća (prema problemima drugih) su (sve)prisutni. "Patimo jer mislimo da dajemo više nego što primamo. Patimo jer mislimo da je naša ljubav neshvaćena. Patimo jer ne uspijevamo nametnuti svoja pravila." (P. Coelho) Thomas Mann u romanu "Smrt u Veneciji" navodi riječi Gustava von Aschenbacha: "Gotovo sve veliko što postoji nastalo je nečemu usprkos, usprkos žalosti i patnji, siromaštvu, napuštenosti, tjelesnoj slabosti, poroku i tisuću drugih zapreka."

 

Moja prijateljica Milka imala je i ima težak život. Ali nikad je kuka o problemima. Kada je od 1. do 20. veljače 2012. godine njezino mjesto Čitluk (pored Međugorja) bilo zameteno snijegom i bilo bez struje i vode, ona je bila zadovoljna jer je imala brašna u kući i drva. Nazvala ju je telefonom prijateljica i uplašena upitala: "Moja Milka, je li ovo sudnji dan?" Milka joj je odgovorila: "Ako jeste, prekrasan je!" Njezina prijateljica Sanda, koja mi je to ispričala, dodala je kako joj je (tada) Carica telefonski, sva ushićena, rekla: "Kakve ljepote! Baš kao nekada! Nema auta, nema buke, ljudi se međusobno pomažu, mole se i više razgovaraju otkada je nestalo struje i vode. Ovo nam treba da nas vrati našoj pravoj kući i samima sebi. Da vidiš kako je sve sledilo okolo i koliko krasnih mosura imam na kući. U daljini čujem samo zvona. Divna tišina. Molim se Bogu da svi vide i osjete ovu krasotu. Bog samo želi da se malo odmorimo i shvatimo što je pravi život. Baš kao nekada. Uživaj u ovoj ljepoti. Ostalo će se nadoknaditi." Njezin otpor teškoćama slika je njezina ponosa. Njezine su je žrtve (kao i inih koji su prošli pakao života) ojačale. Ostala je uspravna. Nije se uprljala mržnjom. Oslobodila se straha. Živi u vjeri i pokornosti prema Stvoritelju i životu. Ovdje se dobro uklapaju dvije latinske poslovice: Audaces fortuna iuvat (Odvažnima sreća pomaže) i Felix, qui potuit rerum cognoscere causas (Sretan je onaj koji zna uzroke stvari). 

 

Branimir Bilić, rođen i odgojen u siromašnom, kršnom krajoliku, jedan od rijetkih naših novinara "sa stavom", ovako opisuje poklone svojih najbližih: "Od oca, radišnog lugara, naslijedio sam socijalnu osjetljivost, a od majke Marije – stroge pravednice – naslijedio sam vjeru, radne navike, uspravnost, ponos i pravednost. Ona je svoju cjeloživotnu muku i rad pretvorila u ljubav." (Bilić u knjizi "Zapisi savjesti") 

 

Kada bismo nabrojili sve velikane koji su obilježili našu i europsku kulturnu i znanstvenu baštinu "ljutog krša" iz siromašne Like, Imotske i Sinjske krajine ili Hercegovine, siguran sam da u svijetu na toliko malo prostora i ljudi te težih uvjeta rada ne bismo pronašli skup genijalaca. "Nijedan uspješan čovjek nikad se nije požalio na nedostatak prilika" (R.W.Emerson).

 

Danas uživam u ljepotama devastirane Slavonije i Baranje. Otkako sam postao stanovnikom te Županije, vidim (kao svi) trošne zgrade s neuređenim fasadama, napuštena poljoprivredna dobra..., ali vidim i nešto puno važnije. Svakodnevno svjedočim da ovdje još ima ljudi s toplom  dušom, da su zadržali gostoprimstvo, solidarnost, altruizam... To je što mi treba. Osijek, Slavonija i Baranja  bi mogli konkuririrati  u Europi, a i šire kao gard i Županija s najgostoljublivijim ljudima. Mi smo u Dalmaciji sve to sahranili. Tamo je prošao cunami moderniznma. Tamo se ljudi natječu čija će kuća biti što prije izgrađena kao zgrada (za turiste).

 

Laži znaci uspjeha

Laži u koje se uvjeravamo naziv je knjige sjajnog psihologa Crisa Thurmana. Ovdje izdvajam tri najznačajnije za ovu temu: 1. Moram biti savršen/a, a istina je da je ljudski griješiti. Nema savršenih ljudi. To je "najdestruktivnija laž koja hara svijetom orijentiranim na uspjeh. Ako vam nije stalo do toga da nešto napravite kako valja, činite jednako bolnu pogrešku kao kad pokušavate biti savršeni" (Thurman). 2. Možeš imati sve, a(li) istina je da nema osobe bez problema i da nitko nema sve. Thurman to slikovito opisuje: "Život je jelovnik iz kojega možete birati. Ako kažete da uspjehu na poslu, obično govorite ne razumnom povratku kući i mogućnosti življenja uravnoteženim životom. Kad god neka osoba nečemu kaže da, to neizostavno znači da nečemu drugom mora reći ne. Postoji golema razlika između želje za nečim i osjećaja da polažemo pravo (za dobar život ili dobro plaćen posao, respekt od drugih, povratak duga od onih kojima smo nešto učinili, pravo na mir, pomoć od mlađih). Gorčina i nezadovoljstvo emocionalni su otrovi s kojima se teško nosimo. Ako želite siguran recept za jad i bijedu u životu, uvjerite sebe da polažete pravo na nešto ili nekoga. Jesmo li upali u taj obrazac razmišljanja? Kad polažemo pravo na nekoga, usmjeravamo se na ono što drugi duguju nama umjesto na ono što bismo mi trebali učiniti za njih." Priznanje od drugih je važno, međutim problem nastaje "ako živimo za odobravanje drugih i ako ga pokušamo dobiti od svih" (Thurman). Ovdje izdvajam još jednu sjajnu poruku: "Ne mogu vam reći recept za uspjeh, ali mogu za neuspjeh – Nastojte ugoditi svima!" (Herbert Bayard Swope).

3.Moja vrijednost određena je mojim uspjehom. Vrijednost je znatno šira od uspjeha na poslu, zanimanja, karijere ili statusa u društvu. Nećemo valjda reći da vrijedimo onoliko koliko smo uspješni na poslu? Amerikaci kažu da veliki ljudi imaju velika vozila. Je li to mjerilo uspješnosti i kod nas? Koliko puta griješimo kada kažemo da nam je dijete uspješno jer ima izvrsne ocjene. Takav je uspjeh posljedica trke za karijerom. Sječam se i danas očeva poučna pitanja ( na kraju svakog dana): "Sinko što si danas korisno učinio za druge, a što za sebe? "

 

 

Lažni sjaj uspjeha u odgoju i obrazovanju 

Ovo je vrijeme najmasovnijeg porobljavanja u kojem se gubi najvrednije. Djeca i mladi su nam (dobrano) zatrovani. Već su preuzeli stil života s nametnutim konzumerizmom i egoizmom. Djeca koja su odgajana u zaštitničkom (roditeljskom) okruženju i bivala mimoze, sada su na putu da postanu mali monstrumi neosjetljivi na patnje drugih. 

 

Ruski je književnik Mihail Ljermontov kroz opis glavnog lika Pečorina u romanu "Junak našeg doba" portretirao sudbinu odrastanja mladog naraštaja. Pečorin je bio nadaren mladić koji je zbog teških društvenih okolnosti ostao odbačen od društva. Propao je zato što ga je mučio dvostruki moral u svijetu. "Govorio sam istinu – nisu mi vjerovali pa sam postao moralni bogalj!"

 

Nekadašnji urednik i voditelj emisije na Radio Splitu "Uvijek nedjeljom – nikad nedjeljom" Ivica Ursić 28. siječnja 2008. godine opisao je što se događa sa suvremenim čovjekom koji je postao robom koncepcije gdje sve ima cijenu, a ništa vrijednost. Prepričao je zgodu kad su se nakon niza godina našli učenik i nastavnik. Ugledavši uglađenog i raspoloženog bivšeg učenika, a sada odraslog čovjeka, umirovljeni profesor ga upita: "Pretpostavljam da si uspio u životu jer si sav ozaren. Jesam li u pravu?" "Da", odgovori učenik. No odmah nakon toga rekao mu je formulu svog uspjeha: "Učili ste nas da u životu nisu bitne korice, nego sadržaj, a ja sam uvijek davao značaj vanjskom izgledu (formi) jer to ljudi cijene." Nastavio je: "Učili ste nas da valja biti iskren, a ja sam diplomatski zaobilazio iskrenost i ugađao drugima i uspio. Rekli ste nam da se treba vraćati korijenima. Ja se nikada nisam vratio u svoje rodno mjesto jer tamo nikada ne bih bio shvaćen." Uzeo je primjer Isusa Krista. On je živio život duhovnosti, a ne forme, bio iskren i ispred svojih neprijatelja te se vratio u rodno mjesto. Epilog je da su ga u rodnom kraju ti isti, lažni prijatelji, zbog iskrenosti razapeli. Zato M. A. Šolohov upozorava: "Čovjeka primaju u društvo prema odjeći koju nosi, a ispraćaju ga prema duhu koji je pokazao."

 

Zato treba redefinirati pojam uspjeha u odgoju i obrazovanju s pomažućim ponašanjem.  Osobito je korisno  u obrazovnom procesu pitati suradnike da navedu desetak vrednota koje najviše preferiraju. Potom se razgovara o implikacijama nesklada  proklamiranih vrednota i  ponašajnih. Trebamo otkriti je li iza ponašanja stoju vrednote. Život je poput valova koji donose spokoj pa nevolje. "U trenutku uspjeha ne zaboravljaj svoje neuspjehe." (kineska poslovica)

Knjiga "Hymn of the Tiger Mother" Amy Chua, profesorice prava na Yaleu, koja šokirala je Amerikance kako je "spartanskim" odgojem uspješno "podignula" svoju djecu u stručnjake i karakterne osobe. "Ne mogu", "ne bih" ili "neću" bilo je zabranjeno. Strogim odgojem razvijala je kod djece upornost i dosljednost, upravo ono što izostaje u tzv. suvremenim obiteljima. Njezina pravila, zabrane i kažnjavanja, neza-misliva su većini zapadnjačkih roditelja. Dijelovi njezine knjige memoara o odgoju objavljeni su u Wall Street Journalu pod naslovom "Zašto su kineske majke superiorne?" Ono što je začudilo urednike i izdavača jest činjenica da je dvije trećine "zapadnjaka" podržalo autoricu. Njezin je savjet: "Ocjene nisu važne, glavno da se trude, da djeca ne pate zbog neuspjeha i da im ne strada samopoštovanje." Sve su to primjeri i argumenti da još jednom pitam moje kritičare: dajte mi (jedan primjer) suvremene obitelji!

 

Vještine se lako savladavaju, dok se vrednote teško ispravljaju. "Reci mi, pa ću zaboraviti. Pokaži mi, možda zapamtim. Uključi me, pa ću shvatiti." (Benjamin Franklin) Funkcija škole nije samo razvijanje znanja i vještina nego i formiranje vrednota. Stvarnost je drugačija. Ocjene postaju mjerilo uspješnosti. Postaju sredstvo kojim loši nastavnici grade svoj autoritet. Slijedi poučan citat: "Najdraža kćerko, znam da si obeshrabrena lošom ocjenom. Molim te, nemoj brinuti. Ti imaš petice iz svega što tvoj otac i ja smatramo važnim za život. Ti si poštena, odgovorna i neovisna. Osim toga, ti si i divno ljudsko biće. Sve ostalo nije istinski važno. Grlim te i ljubim. Mama." (iz knjige M. Rijavec i I. Brdar: "Što učiniti kad dijete dobije lošu ocjenu?")

 

Znanje i uspjeh treba redefinirati kao "umijeće življenja." (Montaigne Michel u svojim "Esejima") Odgoj se kod brojnih pedagoga i danas promatra kroz moć utjecaja odgajatelja na odgajanika, kao da djeca i mladi nisu učitelji. Isključuju se u procesima (su)odlučivanja. To je činjenica. Etičke vrijednosti slabe i zbog prenaglašavanja neselektivnih informacija u obrazovanju. U mnoštvu informacija gubi se odgojna komponenta. Znanja bez etičkih komponenti vode u propast odgoja za vrednote. Znanja koja stječu djeca i mladi sve su rascjepkanija, površnija, nepovezanija, što povećava duhovnu slijepoću. Tako se zastire vrednovanje odgojne komponente škole. Latinska je poslovica putokaz za dobrog učitelja, a glasi Gloria discipuli, gloria magistri (Slava učenikova je slava učiteljeva).

 

Čovjek ne može biti uspješan ako ima negativan stav prema radui odgoju. Suprotno, kad se posao doživljava kao poziv, "svaki dan je blagdan" (Frank Tyger). Dosada je novi porok mladih. To jre jedamn od okidača za svijet ovisnosti. Oni koji su bili više od dvije godine u terapijskoj zajednici otkrivaju formulu uspjeha: "Vjera, molitva i rad izvukli su nas iz ponora." Sada imaju smisao života, a kao gubitnici postadoše pobjednici i lučonoše života.

 

Važno je na svim životnim područjima (intelektualnom, emocionalnom, radnom, tjelesnom...) poticati i razvijati moralni aspekt u radu i odgoju. Kao prvo, treba poticati entuzijazam. Bez njega "ne možete dobiti nijednu važnu bitku" (John Lord O"Brian). Wolfgang Belitz u knjizi "Razvoj radne tehnike u protestanata i njihov doprinos novom shvaćanju rada" navodi karakteristike "uzornog moralnog ponašanja: visoka motivacija, marljivost, osjećaj odgovornosti, disciplina i odricanje." Mahatmaa Ghandhi tvrdi: "Čovjek je zbroj svojih djela, svega što je učinio i onoga za što je sposoban." 

 

Medijska i stvarna slika uspješnosti 

Ivan Rimac sa suradnicima iz 2004. godine otkriva (u istraživanju Siromaštvo u Hrvatskoj) da su od dvadeset jedne ispitivane vrednote bogatstvo i uspjeh zauzele prva dva mjesta kod građana/ki Hrvatske. Suosjećajnost i altruizam na dnu su ljestvice. Taj podatak sve govori. Jedan od razloga je ćinjenica da se kultura pretvorila u medijsku tiraniju. 

 

Uspjeh i izgled stavljaju se iznad svega, najvažnije je biti prvi, biti bolji, a gubiti se smatra porazom. "Nije svako napredovanje u poslu i napredovanje u životu jer ako nemate nikoga s kim ćete podijeliti postignuti uspjeh, čemu vam onda uspjeh služi" (nepoznati autor).

 

Uspjeh u pravom smislu riječi krasi ljude pomažućeg ponašanja. Walter Russel dao je apel čovjeku: "Sve dok čovjek ne nauči izgubiti sebe, ne može se pronaći." Uspješan je onaj koji prihvaća i kreira promjene (u sebi i izvan sebe), a nije onaj koji ih odbacuje. Uspješan je onaj tko nikada ne prestaje učiti, a nije onaj tko misli da sve zna. Uspješnost je vrlina hrabrih, a nije onih koji gledaju samo na svoju karijeru. Nije uspješan onaj koji ima karijeru, slavu ili novac, a nema etičke vrednote. Uspješni dijele pohvale, a neuspješni ih žele samo primati. Uspješan ne zavidi, dok neuspješan zavidi svima. Prvi drugima priznaju uspjehe i prihvaćaju odgovornost za svoje neuspjehe. Drugi sve zasluge pripisuju sebi, a za neuspjeh okrivljuju druge. Prvi su kritičari, a drugi kritizeri. Njima je uvijek netko drugi kriv. Kritičari svega postojećega neprestano "sole pamet drugima", jer svoju ne mogu nikome prodati. Prvi raspravljaju o problemima i nude rješenja, dok drugi ogovaraju druge i nisu zainteresirani  kako riješiti problem. Neuspješni vole titule i status, dok uspješni žive pomažuće ponašanje. Ta nova paradigma uspješnosti uočljiva je u ponašajnim vrednotama altruizma, solidarnosti i suosjećanja.

 

Istraživači Odjela za pedijatriju Sveučilišta u New Mexicu pratili su kako se među mladima mijenjaju preferencije ovisno o vrednotama koje iskazuju njihovi medijski idoli. Top 4 vrednota kod medijski indokrinirane mladeži su slava, popularnost, imidž i uspjeh. (Studija je objavljena u časopisu Cyberpsychology). "Najveća je čovjekova niskost u tome što traži slavu." (Pascal u Mislima)

Jeste li znanalk da su iste poruke u listovima za tinejdžere, reklamama, filmovima, glazbenim spotovima, dramama i svjetskim uspješnicama? Imaju iste šablone s istim ciljem, vratiti čovjeka najprimitivnijim porivima za voajerstvom, nasiljem, seksom, neradom i (auto)destrukcijom.

 

Celebrity-kultura vodi u moralnu izopačenost, gdje se poželjnost podređuje izgledu, uspjehu, koristi, bogatstvu i slavi. Moralni nihilizam seksualna osvajanja  prikazuje kao seksualne slobode. Autobiografski roman "Seksualni život Katherine Millet" francuske spisateljice K. Millet postaje hit-tema, a u njemu ona ne krije svoje (sado) mazohističke sklonosti, orgijanja i pozamašno "kolekcionarstvo" muškaraca s kojima je imala perverzne odnose. Tako u jednom dijelu svoje knjige priznaje: "Kako sam bila savršeno dostupna u ljubavi i profesionalnom životu nisam utvrdila nikakav ideal koji trebam dostići, okarakterizirana sam kao osoba koja ne poznaje zabrane" (K. Millet). I Ovdje vidimo kako se sloboda tretira kao bijeg od ljubavi. Zato Tomilav Ivančić apelira: "Podivlja li sloboda otkinuta od savjesti, ona počinje razarati čovjeka." 
 

U izvrsnom američkom (mračnom) trileru Seven (Sedam) redatelja Davida Finchera glavni lik u filmu (fighter) poručuje mladima: "Lakše se izgubiti u drogama nego se suočiti sa životom. Lakše je ukrasti ono što trebaš nego zaraditi." Trivijaliziranjem i relativiziranjem odgojnih vrijednosti dolazi se do toga da djecu odgajamo u raspuštenosti "i to nazivamo progresivnim odgojem. Mi smo ogrezli u pornografiji i bogohulnosti i to nazivamo slobodom izraza. Mi se izrugujemo duhovnom nasljeđu svojih predaka i to nazivamo prosvjećenošću" (O. Platonov). 

 

Jesmo li sahranili prijateljstvo?

Jesmo li razmišljali tko su nam prijatelji? Postoji li "prijateljstvo vjerno poput soli koja je vjerna moru" (Saša Drinić) ili je to skup poznanika u kojima tražimo potvrdu vlastitih potreba, interesa i vrednota? Možemo se pojedinačno sastajati s prijateljima, ali ih je riskantno sastaviti, jer se na tom skupu svi mogu osjetiti razočaranima. Ljudi prijateljima nazivaju one koji potvrđuju njihove sebičnosti. "Onome kome sam prijatelj, kazujem ono što i ne pita" (Ivo Andrić). Nisu nam prijatelji oni koji stalno propituju, vazda su u problemima ili, suprotno, oni koji nam laskaju.  Nije nam prijatelj koji kaže da se uvijek  predstavlja žrtva ovih ili onih ljudi i okolnosti. Takve treba odmaknuti od sebe. "Ne ljutim se jer si mi lagao – ljutim se jer ti više ne mogu vjerovati" (Friedrich Nietzsche). Priča (kome vjerovati) kaže kako je vrabac slomio krilo i pao u blato. Počeo se smrzavati. Naiđe krava i ispusti "sadržaj" na njega. To je promatrao mačak. Skoči na vrapca, izvadi ga iz balege i pojede. Pouka: Nije svatko neprijatelj tko te nabaci blatom, a nije svatko prijatelj, tko te izvadi iz istoga. 

 

U depersonaliziranom životu čovjek se pretvara u Djeda Mraza koji jednom godišnje poklanja ili posjećuje prijatelje ili bolje – poznanike. Danska poslovica kaže: "Put do prijateljeve kuće nikad nije dug." Je li to cijena civilizacije koju moramo platiti i s kakvim posljedicama? Jesmo li ikada okupili naše prijatelje i pokazali im naše isječke iz kružnice života? I što smo doživjeli? Učimo (li) se (ne)iskrenosti i u prijateljstvu?! "Svodimo li druge na stepenište vlastitog uspona, možemo imati samo nazovi prijatelje. Volimo li samo sebe, zapravo ne volimo ni sebe. Volimo li samo druge, zapravo ih ne volimo." (I. Golub) Jednom sam od nekoga zapisao sjajnu misao: "Tko te želi vidjeti ili kome je stalo do tebe – potražit će te, kome trebaš – naći će te. Ostalo su izgovori. Kada padneš znat ćeš imaš li prijatelja." Oni koje nazivaš prijateljima osuđuju kod padova, a postaju zavidni kad postigneš uspjeh. To su poznanici, ne prijatelji. Isprva laskaju, a onda otkrivaju pravo lice s našim usponima i padovima. S njima se ne možeš "rukovati stisnutih šaka" (Indira Gandhi).

 

Zahvalan sam svima koji me izbjegavaju ili su me ostavili u ključnim trenutcima kad mi je trebala njihova pomoć. Isto tako, nije prijatelj "koji govori loše o drugima, a dobro o vama" (Tolstoj). Prijaljstvo se najbolje testira u nesreći ili suprotno, uspjehu i/ili sreći. "Ako pri svakoj usluzi očekuješ zahvalnost, onda nisi darovao, nego prodao." (Fjodor Mihajlovič Dostojevski).

 

Na individualnoj i društvenoj razini trebamo shvatiti da imam(o) MOĆ IZBORA i nikada ne posustati. Neka nas vodi maksima IDEM(O) DALJE! Neka nas ne obeshrabri činjenica da nemamo prijatelja na koje možemo računati za prve korake u promjenama. "Svakome je pošteno ono što se njega tiče" (M. Selimović). Prijatelj je riječ koju kao slobodu, istinu i poštenje olako izgovaramo. M. Selimović (nas) pita: "Ima li prijateljstva među ljudima koji drugačije misle?" Pascal ovo još radikalizira: "Nitko ne govori u našoj prisutnosti onako kako govori u našoj odsutnosti. Kad bi svi ljudi znali što govore jedni o drugima, ne bi se našla četiri prijatelja na svijetu." On kratko daje opis čovjeka kao "ovisnost i želja za neovisnošću." Kod uspona i padova prepoznajemo tko nam je (pre)ostao Zato " morate vjerovati u sebe jer ste, katkad, jedina osoba koja vjeruje u vaš uspjeh" (Tim Blixseth). Nedavno preminuli borac za ljudska prava Nensol Mandela poučno je izjavio: "Ne sudi o meni na osnovi mog uspjeha, sudi mi na osnovi toga koliko puta sam pao i ponovno ustao." 

 

Zaključne misli i poučna priča

U zdravom društvu i odgoju uspjeh se više neće mjeriti time koliko imaš, nego time koliko suosjećaš i pomažeš drugima. Odatle se vrijedi podsjetiti pitanja Martina Kinga: "Svaki čovjek mora sam za sebe odlučiti želi li koračati kroz život u svjetlu altruizma ili u tami sebičnosti?" Corita Cent ovako poručuje: "Život je niz događaja. Proživjeti svakog od njih znači uspjeti." 

 

Uspješan pojedinac ne dopušta da ga određuju vanjske okolnosti. "Neuspjeh može biti prilika za novi početak, ovaj put puno pametniji" (Henry Ford). Mladima je važno napomenuti da ne nasjedaju onima koji tvrde da su proizvod okolnosti. Ako vjeruju da je sve nametnuto, tada se privikavaju na društvene nepravde. To stvara osječaj bezizlaznosti. Tome se treba odlučno suprotstaviti. Uspjevaju samo oni koji se ne predaju. Svatko od nas kreira današnjicu i budučnost. U suprotnom prepuštamo se  stihiji života. "I kada vas gađaju kamenjem, guraju u stranu, vuku unazad, vi nastavite! Slijedite svoj cilj, polako koračajte, istrpite svaku nedaću i uspjeh je neminovan! Onda ćete se osvrnuti, pogledati sve njih, bijednike, koji i dalje stoje na istom mjestu i rade to isto drugima. Ovaj put vas će veličati, govoreći da su oni zaslužni za vaš uspjeh. Oprostite i sažalite se, neka nisu pomogli, vi ste uspjeli, a oni su ostali iza vas." (Siniša Pavlović – "Zavet") Zato slijedimo glavni cilj u brbi protv ravnodušja za patnej i probleme drugih!
 

Predlažem da svaka škola jednom godišnje izabere najprijatelja. O obrazovnom procesu treba podupirati projekte s nedvosmislenim i afirmativnim porukama: Svi smo različiti, Uspješan je vršnjak - pomagač, Uključi se u ekipu koja pozitivno razmišlja, NE povodljivosti, Pruži ruku pomirenja...

 

 Slijedi poučna priča Sjeme nepoznatog autora... 

"Jedan uspješni biznismen ušao je u starost i shvatio kako je došlo vrijeme da ga netko zamijeni. Pozvao je potencijalne kandidate i održao im govor: "Došlo je vrijeme da odem u mirovinu. Želim odrediti novog generalnog direktora. Odlučio sam da će to biti jedan od vas. Dat ću svakome od vas po jedno specijalno sjeme. Želim da ga njegujete i da se ponovno okupimo za godinu kako bismo vidjeli što ste učinili s njim te odlučili tko će biti moj nasljednik." Na tome je sastanku bio i Jim i kao svi prisutni dobio sjemenku. Kada je stigao kući, podijelio je sa svojom suprugom direktorovo razmišljanje i oni odlučiše zajedno njegovati sjeme. Pronašli su teglu, stavili gnojivo, uzeli termometar, pročitali knjige o njegovanju biljaka, čekajući novosti iz tegle. Danima su zalijevali zemlju i nestrpljivo iščekivali da nešto iznikne. Nakon tri tjedna neki od Jimovih kolega već su počeli u uredu govoriti o biljci koja raste. I Jim je svakodnevno gledao u teglu, ali se ništa nije događalo. Jim je shvatio kako jedino kod njega nema ničega i da je jedino on neuspješan. Počeo je vjerovati kako je u nečemu pogriješio. 

 

Možda previše vode ili loše gnojivo ili, pak, nešto drugo što nije mogao objasniti. Godina je došla kraju. Jim je rekao supruzi da neće nositi praznu teglu, ali ga je ona, ipak, uspjela na to nagovoriti, rekavši mu neka pošteno kaže što se dogodilo. Ovo će, slutio je, biti za njega najneugodniji trenutak u životu. Unio je svoju praznu teglu u sobu za sastanke. Ugledao je na stolu različite, pažljivo odnjegovane, biljke. Sve su bile neodoljivo privlačne. Stavio je, uz podsmijeh kolega, svoju praznu teglu na pod. Kada je generalni direktor stigao, Jim je pokušao biti što dalje od njega kako ne bi susreo njegov pogled. "Kako ste ih samo lijepo odnjegovali" – počeo je generalni direktor. "Vidim da mi neće biti jednostavno pronaći nasljednika..." I, u tom trenutku uoči praznu teglu. Zatražio je od vlasnika da je donese. Jim protrne. "Sada će puknuti bruka. Možda će me izbaciti iz firme" – pomislio je. Kada je istupio, generalni direktor ga upita što se to dogodilo s njegovom sjemenkom. Jim mu iskreno ispriča. Generalni direktor zatraži od svih da sjednu – osim Jima. Pogleda ih i doda: "Jim, ponosan sam na tebe. Ti si novi generalni direktor firme!" Svima je to izgledalo nestvarno, posebice Jimu. "Kako je to moguće? Moja tegla je prazna" - mucao je zbunjeno. Stari direktor pojasni: "Prije godinu dana svakome od vas sam dao jalovu sjemenku. Svaki od vas, kada je vidio da ništa ne raste, odlučio je zamijeniti zdravim sjemenom. Svaki od vas – osim Jima. Jedino je Jim prihvatio neuspjeh i imao hrabrosti i poštenja da mi donese praznu teglu. Svi ste tražili uspjeh pod svaku cijenu, a Jimu je njegovo poštenje bilo važnije od uspjeha. Zbog toga je on danas generalni direktor." I nastavi: "Ako sijete poštenje i dobrotu, požnjet ćete povjerenje i prijateljstvo. Ako sijete poniznost, požnjet ćete veličinu. Ako sijete jednostavnost i iskrenost požnjet ćete radost. Ako sijete otvorenost, požnjet ćete respekt. Ako sijete odanost, požnjet ćete uspjeh. Ako sijete oprost, požnjet ćete pomirenje. Zato pazite što sijete, jer to će nam odrediti što ćemo kasnije žnjeti."