U povodu otvaranja Godine posvećenog života, biskupi Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine uputili su, 19. studenog 2014. svoju Poruku koju prenosimo u cijelosti:

 

Biskupi Biskupske Konferencije Bosne i Hercegovine pridružuju se papi Franji i općoj Crkvi prigodom otvaranja Godine posvećenog života 30. studenog 2014. na prvu nedjelju Došašća i pozivaju sve vjernike da u toj godini (30. 11. 2014. - 02. 2. 2016.) ostanu otvoreni Duhu Svetom i mole za osobe posvećenog života u Crkvi i za nova zvanja u posvećenom životu koji je dar Boga Oca svojoj Crkvi.[1] 
 

Smjernice za Godinu posvećenog života žele potaknuti susret s Kristom preko istinskih svjedoka vjere i njezina produbljivanja. Riječ je o prijedlozima čiji je cilj odgovoriti na poziv Svetoga Oca da se posvema živi Godina posvećenog života, čije će produbljivanje pridonijeti učvršćivanju jedinstva i zajedništva između raznih sastavnica velike obitelji Crkve.

 

Godina posvećenog života počinje na 50. obljetnicu od završetka Drugog vatikanskog koncila. Koncil je središnji događaj Crkve toga vremena i to je događaj na koji se trebamo stalno vraćati. To je događaj za obraćenje svakoga katolika i cijele Crkve, za povratak Bogu, za produbljivanje i življenje s većom hrabrošću vlastite vjere, za osnaživanje pripadnosti Crkvi, „učiteljici ljudskog roda“, koja nas, naviještanjem Božje riječi, slavljenjem sakramenata i djelima ljubavi, vodi u susret i u spoznaju Krista, pravoga Boga i pravoga čovjeka. To je susret sa živom Osobom koja duboko preobražava sve nas, otkrivajući nam naš pravi identitet djece Božje. Susret s Kristom obnavlja naše ljudske odnose, usmjeravajući ih, iz dana u dan, prema većoj solidarnosti i bratstvu, u logici ljubavi.

 

Koncil je bio ponovno otkriće evanđeoskog zanosa, usredotočen na obnovu i vjerodostojnost Crkve u svijetu. Crkva se predstavila svijetu po Koncilu i koncilskim dokumentima. To je bio znak da je Crkva bila dostatno jaka kako bi si postavila zahtjevna pitanja o primjerenosti svoje kulture i svojih struktura u slojevitosti suvremenog društva. Koncil je nastojao oživjeti vjeru u njezinoj istinitosti i ljepoti kako bi postala živa vjera u svijetu koji se mijenja, tj. navijestiti Krista suvremenom čovjeku. Koncilski su oci nastojali prikazati vjeru djelotvorno. Ako su se s povjerenjem otvorili dijalogu s modernim svijetom, učinili su to, jer su bili sigurni u svoju vjeru. Srž sabora jest jedinstvo nauka, vjere i života čije je središte Krist, jedini Spasitelj svijeta. Njega treba navješćivati čovjeku našega vremena, vraćajući se na živi izvor evanđelja koje preobražava našu osobu. Uz davanje primata Božjoj riječi, kao i uz davanje primata Božjem narodu koji se okuplja na slavlje sakramenata, posebice je naglašena važnost ekumenizma, dijaloga, ali i misionarsko poslanje Crkve. 

 

Dokumenti koje su usvojili koncilski oci, po riječima sv. Ivana Pavla II., „ne gube vrijednost ni svježinu“. Trebamo ih čitati na odgovarajući način, upoznavati i usvajati kao kvalificirane i normativne tekstove učiteljstva unutar crkvene tradicije. Ti dokumenti su velika snaga za uvijek potrebnu obnovu Crkve.
 

Posebno ističemo dokumente Lumen Gentium, u kojem je posvećeni život našao crkveni status, i Perfectae caritatis, koji je magna carta Koncila za prilagođenu obnovu redovništva u Crkvi, tijelo Crkve, kako bi vještina tumačenja toga milosnog događaja bila potvrđena u ekleziologiji zajedništva: „Kada nam Koncil kaže da je redovnički život dar Duha u Crkvi, ističe ne samo narav dara, nego također stvarnost u kojoj je dar dan: Crkva, tijelo crkve (...). Okvir je Crkva: posvećeni život je dar Crkvi, rađa se u Crkvi, raste u Crkvi, sav je usmjeren na Crkvu“.[2]

 

Posvećeni život živi novo razdoblje u kojem, u vidljivim znakovima smrti, prepoznaju se, brojni hodovi životnosti i svetosti u crkvenom zajedništvu. Univerzalna prisutnost posvećenog života i evanđeoski karakter njegova svjedočenja koji pokazuju svom jasnoćom da on nije stvarnost izolirana i rubna, nego se tiče cijele Crkve. U stvarnosti, posvećeni život se stavlja u samo srce Crkve kao odlučni element za njezino poslanje, budući da „izražava intimnu narav kršćanskog poziva“ i čežnju čitave „Crkve-Zaručnice prema ujedinjenju s jedinim Zaručnikom“.[3]

 

U Godini posvećenog života treba prepoznati i ispovijedati slabosti koje prate posvećeni život, no također „viknuti“ svijetu, i to snažno i radosno, o svetosti i životnosti koje su prisutne u njemu. Tri su cilja Godine posvećenog života.

 

Prvi se cilj odnosi na prošlost, jer proteklih 50 godina koje nas dijele od Koncila, prepoznajemo kao milosno vrijeme za posvećeni život, budući da su postkoncilske godine bile na poseban način označene prisutnošću Duha koji pomaže da se slabosti i nevjernosti dožive kao iskustvo milosrđa i ljubavi Božje. Upravo stoga želi se da Godina posvećenog života bude prilika da se svi posvećeni sa zahvalnošću spomenu prošlosti.
 

S pozitivnim pogledom na to vrijeme milosti, sve se želi potaknuti da s nadom prigrle budućnost, drugi je cilj. Svjesni smo da je sadašnji trenutak „delikatan i težak“[4] i da kriza kroz koju prolazi društvo i sama Crkva dotiče i posvećeni život. No tu krizu ne bi trebalo prihvaćati kao „predsoblje smrti, nego kao kairos, kao pravu prigodu koja pogoduje rasti u dubinu, a s time i za nadu, potaknutu sigurnošću da posvećeni život nikada neće moći nestati iz Crkve jer ga je želio sam Isus kao neizostavan dio svoje Crkve“ (Benedikt XVI). Nasuprot mnogim „prorocima nesreće“ redovnike i redovnice se želi potaknuti da budu muškarci i žene nade; nade koja se ne temelji na našim snagama i statistikama, nego na Onome u koga je svaki Bogu posvećeni povjerovao i stavio svoju nadu. U njemu nam nitko neće ukrasti nadu.

 

Treći cilj usmjerava Bogu posvećene da snažnim duhovnim oduševljenjem žive sadašnjost. Oduševljenje govori o zaljubljenosti te istinskom prijateljstvu i dubokom zajedništvu. Sve to što čini lijepim život tolikih muškaraca i žena koji zavjetuju evanđeoske savjete i izbliže slijede Krista u Bogu posvećenom životnom staležu. Godina posvećenog života je važan trenutak da bi se „evangelizirao“ vlastiti poziv i svjedočila ljepota nasljedovanja Krista u mnogostrukim formama u kojima se izražava posvećeni život, kao i poziv da se prikupe svjedočanstva koje su ostavili utemeljitelji i utemeljiteljice. U traženju odgovora na te pozive po primjeru pape Franje Bogu posvećene se potiče da požele „probuditi svijet“ svojim proročkim svjedočanstvom, napose svojom prisutnošću u egzistencijalnim periferijama siromaštva. Sve to uvest će redovništvo u daljnji tijek obnove koja je predložena na Koncilu kako bi hrabro i nanovo predstavili i živjeli, u dinamičnoj vjernosti, iskustvo utemeljiteljâ i utemeljiteljica.

 

Logo za Godinu posvećenog života ističe da posvećeni život u Crkvi danas sadrži Evanđelje, prorokovanje, nadu. On simbolima izražava temeljne vrijednosti redovničkog posvećenja. U njemu se prepoznaje neprekinuto djelo Duha Svetoga, koji u svakom vremenu pokazuje bogatstvo života evanđeoskih savjeta kroz mnoštvo karizmi te je i na taj način vječno prisutan u Crkvi i svijetu, u vremenu i prostoru.[5]

 

Golubica nad vodama predstavlja djelovanje Duha Svetoga, izvora života i nadahnitelja kreativnosti. To je poziv na početke povijesti: U početku Duh Božji lebdio je nad vodama (usp. Post 1,2). Golubica, lebdeći nad morem punim još uvijek neizražena života, upućuje na vjernu i strpljivu plodnost, dok znakovi koji je okružuju upućuju na kreativno i obnoviteljsko djelovanje Duha. Osim toga golubica evocira posvećenje Kristove ljudskosti u krštenju.

 

Vode, sastavljene od mozaik pločica, ukazuju na složenost i sklad ljudskih i kozmičkih elemenata, koje Duh Sveti čini „neizrecivim uzdasima“ u skladu s tajanstvenim Božjim planovima (usp. Rim 8, 26-27), jer se spajaju u gostoljubivom i plodnom susretu koji dovodi do novog stvaranja. Među valovima povijesti golubica leti nad vodama potopa (usp. Post 8, 8-14). Redovnici i redovnice u znaku Evanđelja, oduvijek hodočasnici među narodima, žive svoje raznovrsne karizme i služenja „kao dobri upravitelji različitih Božjih milosti“ (1 Pt 4,10); obilježeni znakom Kristova križa do mučeništva, žive povijest s mudrošću Evanđelja, Crkve koja grli i liječi sve ljudsko u Kristu.

 

Tri zvijezde podsjećaju na identitet Bogu posvećenog života u svijetu kao ispovijedanje Trojstva, znak bratstva i službu ljubavi (confessio Trinitatis, signum fraternitatis et servitium caritatis). Izražavaju međusobni suodnos trojstvene ljubavi, koju Bogu posvećeni život pokušava živjeti svakodnevno u svijetu. Zvijezde podsjećaju i na trostruki zlatni pečat kojim bizantska ikonografija časti Mariju, punu Svetosti, Božju Majku, prvu učenicu Kristovu, primjer i zaštitnicu svakog posvećenog života.

 

Višeplošnički (poliedarski) globus označava svijet s raznolikošću naroda i kultura, kako navodi papa Franjo[6] Dah Duha ga podržava i vodi prema budućnosti: poziv redovnicima i redovnicama „da postanu nositelji Duha (pneumatophóroi), istinski duhovni muškarci i žene, sposobni potajno oploditi povijest“.[7]

 

Natuknica daje konačan naglasak identitetu i vidicima, iskustvu i idealima, milosti i putu, koje Bogu posvećeni život živi i nastavlja živjeti u Crkvi kao Božjem narodu, vodeći narode i kulture prema budućnosti.
 

Evanđelje ukazuje na temeljnu normu Bogu posvećenog života koja je „nasljedovanje Krista prema Evanđelju“.[8] Prvo kao „živo sjećanje na način postojanja i djelovanja Isusa“,[9] a zatim kao mudrost života u svijetlu brojnih preporuka koje je Učitelj ponudio učenicima.[10] Evanđelje daje usmjeravajuću mudrost i radost.[11]
 

Prorokovanje podsjeća na proročki karakter Bogu posvećenog života koji „se postavlja kao poseban oblik sudjelovanja u proročkoj službi Krista, priopćena po Duhu cijelom Božjem narodu“.[12] Može se govoriti o autentičnoj proročkoj službi, koja proizlazi iz Božje Riječi, prihvaćena i življena u različitim životnim okolnostima. Služba se izražava u hrabrom prigovoru, u najavi nove „Božje posjete“ i „istraživanjem novih putova da posuvremeni Evanđelje u povijesti, u pogledu na Kraljevstvo Božje“.[13]

 

Nada podsjeća na eshatološko kršćansko otajstvo. Živimo u vremenu rasprostranjene nesigurnosti i nedostatka projekata u širokom obzorju: nada pokazuje svoju kulturnu i društvenu krhkost, obzorje je mračno jer „čine se često izgubljeni tragovi Božji“.[14] Bogu posvećeni život ima trajnu eshatološku projekciju: svjedočenje u povijesti da će svaka nada imati konačno okupljanje i pretvara se u „misiju, tako da Kraljevstvo se potvrđuje u rastućem obliku ovdje i sada“.[15] Znak nade Bogu posvećenog života postaje bliskost i milosrđe, prispodoba o budućnosti i slobodi od svakog idolopoklonstva.

 

„Potaknuti Ljubavlju koju Duh Sveti izlijeva u naša srca“ (Rim 5,5), redovnici i redovnice, dakle, obgrljuju svemir i postaju sjećanje na ljubav Trojstva, posrednici u zajedništvu i jedinstvu, moleći stražari na ivici povijesti, solidarni s čovječanstvom u svojim tihim naporima i traženjima Duha.

 

Pozivamo svu braću svećenike da na prvu nedjelju Došašća, kada započinje Godina posvećenoga života, u svojim propovijedima za vrijeme Misnih slavlja, koristeći i ovu poruku, ne zaborave poučiti vjernike o značenju Bogu posvećenoga života i pozvati ih na molitvu za braću i sestre koji su u redovničkom životu svoj život Bogu posvetili.

 

Sarajevo, 19. studenog 2014.