KRŠĆANSKO POSLANJE – DONOSITI SVJETLO I ISTINU U SVIJET

Detalji

Objavljeno: petak, 15. travnja 2016.

Isus Krist bijaše u osobi zov i izazov. Budući da bijaše izazovan u svakoj protežnici, morao je onako tragično završiti svoj život. Iza sebe je ostavio svoje djelo ne u kamenu ni u pismenima, nego u osobama s kojima je godinama drugovao i učio ih. Njih je oblikovao, njih je slao, odašiljao, i oni su trebali nastaviti djelo Učitelja u snazi Duha Svetoga. 

Kako se nositi kao vjernici s izazovom koji je Isus ostavio? Isus nije samo učitelj nadvremenskih istina, etičkih norma, duhovnosti, nego on bijaše u svojoj pojavi izazov koji je logičkom nuždom morao svršiti na križu.

Da bismo shvatili jedincatost, neponovljivost značenja Isusova poslanja i poruke najprije vlastitom narodu, Izraelu, a potom Crkvi koja je nastavak njegova djela i osobe u svijetu, moramo ponajprije pokušati shvatiti puno značenje Isusova uskrsnuća od mrtvih. Uskrsnuće od mrtvih i njegovo značenje sveli smo uvelike na uvjerenje kako postoji život iza smrti, iza groba. Jasno, to jest poruka, ali je poruka i snaga Isusova uskrsnuća daleko snažnija i dublja od vjere u uskrsnuće mrtvih. Trebamo dublje iščitavati odnosne tekstove iz Novoga zavjeta. Isusovoj je uskrsnuće novo stvaranje u osobi, on je prototip novoga stvorenja. Naime, Isusovo uskrsnuće događa se prvoga dana u tjednu!

Ivan to u svome Evanđelju dvokratno ističe: 20, 1.19. Ne troši on mnogo riječi. Želi nam poručiti kako je to i osmi dan, ali i prvi dan novoga stvaranja. Uskrsno je jutro prvi dan, rođendan Božjega novoga stvorenja. Šestoga naime dana u tjednu, na Veliki petak, Bog je dovršio svoje djelo stvaranja. Isus će na križu zaključno izreći: Dovršeno je! (19,30) a to smjera na izvještaj o stvaranju u Knjizi Postanka. Šestoga dana dovršio je Bog svoje djelo, stvarajući čovjeka. Pilat je za Isusa rekao Evo čovjeka (19,5) upravo šestoga dana. Adam je prvi, stari čovjek, Isus je novi Adam, istinski. Potom slijedi subota, dan kad je Bog od svoga djela otpočinuo. Opetuje se to u Novom zavjetu. Subota - dan počinka, između Velikoga petka i Uskrsa, novoga stvorenja. Sedmoga dana Bog počiva u tami groba i izvodi Adama te njegovo potomstvo iz Podzemlja.

Uskrsno je jutro prvi dan u tjednu. Stvorenje je dovršeno, novo stvaranje može početi. U početcima je Duh Božji lebdio nad vodama, a sada isti Duh čeka da se Božje djelo u Kristu rascvate. Marija ide na grob, još za mraka, u pramazorje susreće Isusa u vrtu. Misli da je on vrtlar (i nehotice nam misao leti u edenski vrt). Na stanovit način on to i jest. Novo stvaranje. Novi početak. Novi postanak. Nova Knjiga Postanka. Rađa se novi Put na koji Učitelj svoje šalje. Prvoga dana stupa Isus među svoje učenike s pozdravom: Mir vama! Za Isusa ne postoje granice ni ograničenja. Kategorije staroga svijeta su nadiđene i suvišne. Novi poredak svijeta jest također novi poredak bitka. Čovjeku se otvaraju nove mogućnosti. Pozdrav je drevni, židovski: Shalom! Nije to uobičajeni pozdrav nego krajnje izražajan, obilježen križem, jer im pokazuje svoje ruke i bok – biljege muke.

Potom slijedi nalog, konkretna zadaća – misije, početak kršćanskoga svjedočenja u svijetu, početak nasljedovanja, početak promjene svijeta nabolje. Mir vama, opetovano ih pozdravlja Isus. Kao što je mene poslao Otac i ja šaljem vas! Zatim je u njih dahnuo upravo kao što je na početku stvaranja Bog udahnuo u Adama svoj dah, svoga Duha, dah života, u nosnice. Primite Duha Svetoga! Opraštajte grijehe! Komu ih zadržite, zadržani su. Kod Luke ih šalje da otvore svijetu novi put spasenja koji uključuje obraćenje, pokoru i oprost grijeha (24,47). Put je to ljubavi i pomirenja, spasenja i nade, put je to kojim nitko dotada nije išao, put u novom Isusovu svijetu i ozračju, gdje Isus kraljuje te se tako ozbiljuje natpis s križa, prvi pisani spomen o Isusu kao kralju, što ga je dao staviti rimski namjesnik. Kakav samo paradoks povijesti i ironija sudbine! Ruganje postaje stvarnost.  

Trostruka akcija i nalog: Gospodin ih šalje kao što je on poslan. Primite Duha Svetoga! Opraštajte grijehe! Izrael je bio izabran da bude svjetlo među narodima, da bude svjetlo svijetu. Imali su jedinstveni, povlašteni položaj. A budući da su proigrali Božje povjerenje, sve se slilo u Isusovu osobu. On je pravi Izrael, istinsko svjetlo svijeta. Isus je rekao kako će, kad bude uzdignut, sve privući k sebi. Na križu će očitovati Boga u akciji, kao prijatelja i spasitelja svijeta. U Isusovoj žrtvi na križu Božja povijest s Izraelom dolazi do vrhunca. Tu je Tvorac došao do klimaksa, odsele živimo u novom eonu, novomu svijetu koji je na Uskrs započeo. Svjetlo svijetli u tami, tama ga nije zahvatila.

To pak znači: Crkva, sljedbenici Isusa Krista, žive u svjetlom obasjanu vremenu između Uskrsa i dovršenja u eshatonu. Prvi su kršćani bili radosne i sretne osobe jer su smatrali kako ne žive u posljednjem, nego u prvom, početnom stadiju novoga Božjega stvorenja. Isusovo djelo nije samo uzorak nečega drugoga, drukčijega, nije samo očitovanje veće sile i istine. Ne, nego to bijaše klimaks u povijesti svemira, uni-verzuma. Otada sve protječe drugim tijekom. Bit nasljedovanja Isusa Krista jest u tome što je Krist pomaknuo eshaton u naše ovdje i sada.

Jasno, bio bi promašaj smetnuti s uma da nakon Uskrsa i Duhova svijetu predstoji konačno ispunjenje povijesnoga smisla stvaranja. Pavao govori o tome u Rim 8 i 1 Kor 15. Stvorenje će se osloboditi iz robovanja raspadljivosti, grijeha i smrti, a Otk 21 govori o novome nebu i novoj zemlji. Ali, u svemu je tomu prisutan Krist Isus – osobno, kao kralj, kao ljubljena osoba. Živimo između Uskrsa i eshatona, slijedimo Isusa Krista u snazi Duha Svetoga. On nam je dao nalog biti u svijetu i za svijet ono što je Izrael bio u antici, naime, unositi u svijet preobrazbu, Božju osloboditeljsku silu. Svjedoci smo kako se nemilo razara i uništava divno Božje stvorenje, kako čovjek uništava temelje svoga opstanka na zemlji. Kisele kiše, klimatske promjene, zagrijavanje atmosfere, otapanje glečera i zemljinih polova, poplave, potresi, sve su to poruke snažnih promjena na zemlji uzrokovanih čovjekovom neodgovornošću. Harmagedon se odavna događa među nama. Bije se odlučni boj. Svjedočimo kako su pojedinci ili ideologije pokušale vlastitim silama stvoriti novi poredak u svijetu.

1 Kor 15 snažni je ali istodobno kompleksni izvještaj o našemu uskrsnuću te načinu našega egzistiranja u Bogu. Ali na samome kraju poglavlja, u retku 58., imamo pavlovsko stanovito otrježnjenje. Kad bismo, pod pretpostavkom, mi pisali poglavlje o uskrsnuću, vjerojatno bismo završili slavodobitnim Aleluja i nebeskim zborovima. Pavao krajnje trijezno završava poglavlje o uskrisavanju: Stoga, braćo moja ljubljena, pokažite se čvrstim, nepokolebljivim, uvijek se odlikujte u djelu Gospodnjem, znajući da vaš trud u Gospodinu nije uzaludan! Što želi time reći? Novi je svijet započeo na Uskrs i Duhove pa time sve što se događa na temelju Isusova uskrsnuća i u snazi Duha spada u novi svijet. Svi već surađujemo u Božjem kraljevstvu koje je počelo egzistirati. O tome Pavao govori u 3. poglavlju iste poslanice kad govori o Isusu kao temelju Božje građevine te da svatko mora paziti kako i čime nadoziđuje. Nasljedujući Isusa utiskujemo neizbrisivi biljeg svijetu snagom Duha, što na kraju plodi vječnošću jer živimo u eshatološkim okvirima. Temelj je jednom postavljen pa pokuša li tko postaviti neki drugi, odstupa od istinske vjere. Na nama je pretočiti u život ono što je Isus jednom zauvijek dovršio. Mi smo nalik glazbenicima koji trebaju odsvirati ili otpjevati dionicu jedinstvenih zapisanih nota. Ne moramo ih ponovno zapisivati, nego samo odsvirati. Ili kao mudri graditelji ugrađivati se u golemo, Kristovo zdanje.

Trebamo biti svjesni da nosimo u sebi Božju sliku, što je činjenica, ali ujedno i poslanje i odgovornost. Pozvani smo biti odbljesak Božje stvarateljske i otkupiteljske ljubavi u svijetu. Stvoreni smo stvarati odnose, veze, biti u poklonstvenu stavu prema Gospodinu. Čovjek po svojoj naravi zna da je stvoren za život i suživot s drugima i za druge, da je stvoren skrbiti se za svijet, oblikovati ga, klanjati se i zahvaljivati. Ali, kao što je povijesni Izrael promašio svoj cilj (grčki izričaj za grijeh – 'hamartia' znači zapravo 'promašiti cilj' pri gađanju lukom), i mi smo u opasnosti počiniti sličnu pogrješku, promašiti cilj i smisao života.

Danas se klanjamo drugim bogovima i postajemo svojim rukotvorenim božanstvima sve sličniji. Djelujemo neodgovorno u svojoj težnji za moći, postupamo s Božjim stvorenjem kao s neiscrpnim rudnikom ili spalionicom smeća. Pozvani smo unositi ljepotu, kreativnost, dobrotu, ljubav u svijet, ali svoje poslanje iskrivljujemo zloporabom i iskorištavanjem. Marx, Nietzsche i Freud opisivali su pali svijet u kome su postali kriterijima i normom novac, moć i seksualnost, a potisnuti su zdravi odnosi, odgovornost i poklonstveni stav prema Stvoritelju. Živimo u postmoderni koja razotkriva istočni grijeh moderne, njezinu arogantnost, iskorištavanje, pohlepu, sebičnost. Naše postmoderno doba ima svoju vlastitu inačicu nauka o istočnom grijehu. Sva su ljudska nastojanja manjkava, a 'istraživačko novinarstvo' ponavlja stanje s početka Biblije te novovjeki 'istočni grijeh' otkrivaju posvuda, u danas vodećim silama, ratovima, ubijanjima, u političarima, slavnim imenima, rock-zvijezdama i njihovim poklonicima.

Koja je zadaća kršćana, vjernika? Stvoreni smo na Božju sliku, Krist nas je poučio, oblikovao, Duhom smo Isusovim pomazani i ispunjeni, i takvi trebamo biti nasljedovatelji Gospodinovi, utiskivati Kristov znamen i biljeg svijetu, naviještajući spas i otkupljenje svijetu koji je uvidio svoj pad i izgubljenost. Naviještati spas svijetu koji je spoznao svoju atomiziranost i rascjepkanost. Naviještati ljubav i povjerenje svijetu koji poznaje jedino iskorištavanje, strah i nepovjerenje. Svi smo pozvani biti Božja slika u svijetu. Isus je završna Božja Riječ i vrhunac Objave, istinsko svjetlo svijeta, ikona Boga nevidljivoga. Kao što je mene poslao Otac i ja šaljem vas… To je nalog svima nama. Sam nas Isus autorizira, ovjerovljuje, u snazi Duha činiti što je on sam činio. Naviještati i živjeti milosrđe, oprost, što je radosna vijest za cijeli svijet. Ponovno razgrnuti naplavine s Božje slike u sebi i bližnjima. Obraćenik i veliki pisac C.S. Lewis rekao je jednom zgodom da je, naravno uz sakramente, moj i tvoj susjed najsvetiji objekt koji gledamo, jer je u njemu ili u njoj istinski nazočan živi Isus Krist.

Kao što rekosmo: Temelj je položen, vrt je zasađen, note su zapisane. Pobijeđene su sile koje su nas držale u zatočeništvu i tuđini. Naša je zadaća graditi, vrt obrađivati, dionice svirati. Svijet je predugo živio u egzilu, protjeran iz vrta, bombardiran zaglušnom kakofonijom, a na nama je riječju i djelom naviještati da je nestalo progonstva, da smo ponovno u kući Milosrdnoga Oca koji nas sve prihvaća. Na nama je svjedočiti da je Isus Krist Gospodin-Kyrios, a ne razni cezari, ne nekakavi protubošci kao Marx, Freud ili pak Nietzsche; ne racionalizam, moderna ili postmoderna. Kad je Pavao krstario Rimskim carstvom naviještao je riječima i djelima da je Isus Krist jedini Gospodar i Spasitelj, istinsko Svjetlo svijeta.

Evanđelist Luka, pisac Evanđelja i Djela, zna za smrt Isusovih učenika. Ne donosi izvještaje o njihovoj smrti. Dopratio je Pavla do Rima i svoje djelo završava ne Pavlovom smrću, nego činjenicom kako je Pavao iz svoga pritvora, dakle u okovima, neumorno, sa svom smjelošću, naviještao Isusa Krista - Gospodina. Završnu riječ povijesti nemaju rimski cezari ni svi njihovi potonji povijesni epigoni, nego Isus Krist, završna Božja Riječ i poruka, Gospodin i Gospodar, koga smo pozvani i danas svjedočiti i naviještati. Apostol je svjestan tko ima u ruci konce povijesti, tko ima zadnju riječ. On jest okovan, ali Božja riječ nije okovana, kao što veli u 2 Tim 2,9. Isus jest u nebesima, ali je i ondje gdje se odlučuje o sudbini ovoga svijeta. Isus jest odsada bitni čimbenik u polugama moći, pa i ovoga svijeta i ljudi. Isus u svemu nadmašuje sve zemaljske vrhovnike i vlasti, sve cezare i krajeve. Pavao usred Rimskoga carstva, u samome Rimu, naviješta – Bog je kralj, Isus je Gospodar. U okovima naviješta taj Pavao kako rimski svijet ima novoga cezara u Kristovoj osobi. Potonji naraštaji potvrdili su tu činjenicu. Svim progonima i mučenima usprkos, Galilejac je na kraju pobijedio i rimske bogove i vladare. Tako je bilo u svim stoljećima, pa ne smijemo dvojiti da se tako ne će dogoditi i u našim danima. Znamo komu smo povjerovali, dali svoje srce i prisegu.

Međugorje, 10. travnja 2016.
Fra Tomislav Pervan