BOŽJA PRAVEDNOST – DOBROTA I MILOSRĐE

Detalji

Objavljeno: subota, 04. lipnja 2016.

Prvi novozavjetni spisi nisu evanđelja, nego Pavlova pisma koja su odreda pisana kao prigodni spisi u kojima Apostol potanko iznovice razlaže i tumači ono što je u svome navještaju propovijedao ili je možda ostalo nejasno, pa treba dodatna tumača. Jedini spis koji je pisan neopterećen vanjskim okolnostima i (ne)prilikama u ranim kršćanskim zajednicama jest Poslanica Rimljanima, Pavlov najzreliji teološki 

dokument, ali isto tako i najprjeporniji. Naime, Pavao je u tome spisu jednom zasvagda teološki riješio pradavni prijepor, kako dovesti u sklad Božju dobrotu, ljubav, milosrđe s Božjom pravdom i pravednošću. Mi se, međutim, rijetko obaziremo na taj spis kad se govori o milosrđu. A Pavlov je odgovor kratak i jasan: Opravdani smo milošću snagom vjere u Isusa Krista.

Svoje izlaganje započinje Pavao tvrdnjom: Sad se pak onkraj Zakona očitovala pravednost Božja… po vjeri Isusa Krista, prema svima koji vjeruju (Rim 3,21). O kakvoj je pravednosti ovdje riječ? O onoj koja daje svakomu što mu pripada, sukladno djelima, nagradu ili kaznu, kako je tko već zaslužio? Kad govorimo o pravednosti i pravdi, redovito mislimo na takvu pravednost, pred ljudskim sudištima. Zacijelo, i Pavao poznaje takvu pravednost kad veli da će Bog naplatiti u dan gnjeva i pravedna suda svakomu prema njegovim dijelima: Onima koji postojanošću u dobrim djelima traže slavu, čast i neraspadljivost – život vječni; a buntovnicima i nepokornima istini, a pokornima nepravdi – gnjev i srdžbu! (usp. Rim 2,6.7).

Apostol tu smjera na budući Božji pravedni sud. Ali kad zajednici u Rimu piše da se sada objavila Božja pravednost, onda misli na nešto posve drugo, na drugi aktualni događaj, drukčiju pravednost od one što mi pod pravednošću podrazumijevamo. On misli na ono što se dogodilo dolaskom Isusa Krista u ovaj svijet, smjera na promjenu koju je izvršio Bog u Isusu Kristu. Vjerujemo da je Isus Krist u svojoj osobi utjelovljenje samoga Boga, Logosa, on je – pisali smo – i utjelovljenje patnje, ali također i milosrđa, smilovanja, dobrote i ljubavi. Milosrđe se u njemu utjelovilo, dobrota i ljubav Božja. U konkretnim znakovima, činima i riječima za svoga javnoga djelovanja, a onda u onomu što je ostavio Crkvi za potonja vremena – u sakramentima. Ako su starozavjetni proroci naviještali za neku budućnost očitovanje Božje dobrote i ljubavi, u Isusu je ona postala zbiljnost.

Da, prigovorit ćemo, kako i danas caruju nasilje i nepravda, kako silnici zauzimaju prva mjesta, dok nevoljnici, siromasi moraju trpjeti svakovrsnu nevolju, progone ili su ubijani. Pravednosti i pravednoga suda u ljudskim kategorijama nema, ali je ipak zaokret došao s osobom Isusa Krista. Na vrhuncu svoga izlaganja o sadašnjoj pravednosti Božjoj Pavao će ustvrditi: „Svi su zaista sagriješili i lišeni su slave Božje. Ali su opravdani bez vlastitih zasluga, njegovom milošću, otkupljenjem u Kristu Isusu. Njega je Bog izložio da krvlju svojom bude Pomirilište po vjeri. Htio je tako očitovati svoju pravednost kojom je u svojoj božanskoj strpljivosti propuštao dotadašnje grijehe; htio je očitovati svoju pravednost u sadašnje vrijeme kako bi očitovao da je pravedan te opravdava one koji vjeruju u Isusa“ (Rim 3,23-26).

Pavao zorno veli da je Bog pravedan i da opravdava. Kako, na koji način? Tim što se smiluje, što iskazuje milosrđe i smilovanje svima koji su sagriješili. To je način na koji Bog uzvraća i „plaća“ onima koji su sagriješili. Bog je ljubav i milosrđe, i kao takav se očituje, kao milosrđe i ljubav. Od svega toga malo ćemo shvatiti, ne shvatimo li što je pojam Božja pravednost. U uvodnim poglavljima te poslanice Pavao govori o Božjem gnjevu i srdžbi koja čeka one koji čine zlo. O taj pojam spoticali su se i sv. Augustin ali i Martin Luther. Kako naime iskusiti milosrdnoga Boga, pravednoga Boga koji je milosrdan i milostiv meni grješniku? Znamo za obrate u životu obojice, samo što je jedan udario pravim, a drugi krivim putem, raskoljujući Crkvu.

Evanđelje, Radosna vijest koju Pavao želi navijestiti vjernicima u Rimu, moglo bi se ukratko oslikati kao Božja dobrota i ljubav koja se očitovala ljudima, kao Božje praštanje i čovjekoljublje, ukratko: njegovo milosrđe. Za ilustraciju nam mogu poslužiti druga biblijska mjesta u kojima se zorno vidi što Pavao misli pod pojmom Božje pravednosti. U Poslanici Titu (3,4.5) čitamo: „Ali kad se pojavila dobrota i čovjekoljublje Spasitelja našega, Boga, on nas spasi ne po djelima što ih u pravednosti učinismo, nego po svojem milosrđu!“ Ili pak Poslanica Efežanima (2,4.5): „Ali Bog, bogat milosrđem, zbog velike ljubavi kojom nas uzljubi, nas koji bijasmo mrtvi zbog prijestupa, oživi zajedno s Kristom! Milošću ste spašeni!“ Pavlov dakle izričaj kako se sada očitovala, objavila Božja pravednost, ima nakanu reći: Sad se očitovala Božja ljubav i milosrđe, Božja dobrota i dobrostivost. Pravednost Božja nije u oprjeci spram njegovu milosrđu i smilovanju. Naprotiv, to su njezine bitne protežnice.

Pavao nije te nove, revolucionarne misli i poruku sam dokučio. U Novom zavjetu teologiji, refleksivnom promišljanju vjere, uvijek prethodi iskustvo, iskustvena vjera u Isusa Krista, zahvat Isusa Krista u život pojedine osobe. Kad tomu ne bi bilo tako, mogli bismo reći da su apostoli utemeljili Crkvu i kršćanstvo. Međutim, Pavao jasno i izrijekom naglašeno ističe kako je Radosna vijest – evanđelje – Božja sila, Božja snaga za spasenje svakomu tko vjeruje (Rim 1,16). On govori o Božjoj strpljivosti koja se očituje i dolazi do svoga vrhunca, jer se Božja pravednost do kraja objavila u Isusovoj osobi (usp. Rim 3,25 sl.). Misao nam i nehotice leti prema Isusovu programskom nastupnom proglasu, kad je započeo svoju mesijansku misiju u Galileji: Vrijeme se ispunilo. Kraljevstvo je Božje blizu! Obratite se i vjerujte evanđelju! (usp. Mk 1,15).

Pavao nam posreduje izvornu, nekrivotvorenu poruku samoga Isusa. Ono na što Isus smjera pod izrazom „kraljevstvo Božje“ ili „kraljevstvo nebesko“– riječ je o Božjoj inicijativi, Božjem djelu u spašavanju čovjeka – naziva Pavao „pravednost Božja“. Misli se zapravo na istu zbiljnost koja je od bitnoga značenja za ljude, naime, Božje spasenjsko djelovanje. Kad Isus veli, obratite se i vjerujte u evanđelje, pod tim podrazumijeva i ono što na što Pavao smjera kad govori o opravdanju po vjeri. Jer u hebrejskoj praksi „obraćenje“ (šub) podrazumijeva uvijek vratiti se, okrenuti se, obratiti se Bogu Saveza, srcem prionuti uz obveze koje je narod, ali i svaki pojedinac, pripadnik izabranoga naroda, prihvatio, kad je Bog s njima sklapao Savez. Opsluživati vjerno sve propise Zakona. Davno je Gospodin progovorio na usta proroka Zaharije: „Obratite se meni, i ja ću se vratiti vama… Obratite se sa zlih putova svojih i od zlih djela svojih“ (1,3.4). Ili pak dojmljiva slika u Jeremije: „Čak i roda pod nebom zna svoje vrijeme, grlica, lastavica i drozd drže se vremena kad se moraju vratiti. A moj narod ne poznaje pravednog suda Gospodnjega… ne će da se obrate… Nitko se ne kaje zbog pakosti svoje“ (Jer 8,4-7).

Jasno, u Isusovim ustima nema povratka na staro. Nema u njega moraliziranja ni farizejskoga asketizma, to je u drugom planu, nego on otvara nova obzorja u kojima pojam 'obraćenja' poprima novu protežnicu. Obraćenje nije više zaokret staromu, Mojsijevu Zakonu, nego iskorak prema novomu, koje je na djelu i objavljuje se u Isusovoj osobi te se očituje u njegovim riječima i djelima. Riječ je o Novom savezu koji Bog stvara u ove dane (usp. Heb 8), kako je pretkazao Jeremija. U nj se ulazi obraćenjem i vjerom, a te dvije zbilje su kao kovanica, s licem i naličjem. Obraćenje i vjera, obratiti se vjerujući, u vjeri se obraćati i prigrliti, zavoljeti novo u Isusu Kristu. Bog je započeo djelo spasenja u Isusu Kristu i na nama je prihvatiti Božju ponudu, u vjeri. Isus o tome naglašeno govori kad veli da treba prihvatiti kraljevstvo Božje kao maleno dijete (usp.Mk 10,15). Dijete nikada ne će doći na pomisao da mora platiti ako nešto moli od oca i majke. Tako i mi u odnosu na Boga, odnosno Isusa. Pristupiti kao djeca koja dolaze praznih ruku i mole da Gospodin ispuni srce i biće svojom prisutnošću, svojom ljubavlju, jer mi nemamo čime platiti ono što je za nas učinio u Isusu.

Odakle je Pavao crpio spoznaje da smo svi opravdani vjerom i milošću, Božjim milosrđem, a ne svojim zaslugama? Zacijelo ne iz pisanih dokumenata jer za njegova javnoga djelovanja i evangelizacije nemamo još pisanih spisa. Jamačno iz usmene predaje, ali poglavito iz osobnog iskustva, iz vlastitoga doživljaja Gospodina uskrsloga. Bog je moćno zahvatio u njegov život, Isus proslavljeni je doslovce izravno promijenio njegov životni put. U Poslanici Filipljanima ističe svoje vlastito obraćenje. Ono nije plod njegova truda ni nastojanja ili vlastite pravednosti, one koja potječe od Zakona, nego one koja dolazi iz vjere u Isusa Krista, pravednosti koju Bog daruje na osnovi vjere, s nakanom da iskusi Krista i silu njegova uskrsnuća (Fil 3,9).

Cijeloga svoga života Pavao nije prestajao prikazivati sebe kao plod, doslovce kao „trofej“ Božjega milosrđa. Svoj život i sebe definira on kao onoga koji je „vjerodostojan, vrijedan povjerenja po Gospodnjem milosrđu“ (usp. 1 Kor 7,25). On ne samo da naviješta Božje milosrđe te ga u zajednicama promiče, nego je on živi svjedok što Bog izvodi u svome preobilnom milosrđu. Tako u Prvoj Timoteju (1,12-16): „Zahvalan sam Onomu koji mi dade snagu – Kristu Isusu, Gospodinu našemu – jer me smatrao vrijednim povjerenja uzimajući u službu mene koji prije bijah hulitelj, progonitelj i nasilnik. Ali sam iskusio milosrđe… I opravdan sam, pomilovan zato da na meni prvomu Isus Krist očituje svoju strpljivost i pruži živi primjer svima koji će povjerovati u njega za život vječni“. A kad želi osokoliti svoje vjernike ili im pružiti opomenu i utjehu, onda ih „zaklinje milosrđem Božjim“ (Rim 12,1). U postojećem koordinatnom sustavu nema značajnije odnosne točke prema Bogu, koja bi bila svetija, značajnija, od Božjega milosrđa.

Pavao je najzorniji primjer i svjedočanstvo kako Bog iskazuje svoje milosrđe, kako je njegov život i rad plod Božjega milosrđa u Kristu Isusu te kako se ono prenosi na vjernike. Isus otprema opsjednutoga iz Gerase koji ga je htio slijediti, doma, u njegov kraj da bude svjedokom što mu je Gospodin učinio, kako mu je iskazao milosrđe (usp. Mk 5,19). I čovjek je to razglasio po cijelom Dekapolu.

Ista je nakana, naime, iskustvo Božjega milosrđa ponukala, i sv. Augustina da se dadne na pisanje svojih Ispovijesti. Nebrojeni su upravo i ovdje u Međugorju snagom sakramenta milosrđa i pomirenja promijenili svoj život, postali svjedoci i promicatelji Božjega zahvata i učinaka u vlastitim životima. Osobno svjedočanstvo o svemu što je Bog učinio u životu pojedinaca – odvija li se to ponizno i zbog Božje proslave, a ne ljudske samohvale i samoisticanja – jedno je od najučinkovitijih sredstava evangelizacije, način i metoda kako Radosna vijest i danas zahvaća ljude, šireći se u koncentričnim krugovima.

Charles Baudelaire, Dante jedne teško posrnule epohe, koji opijeva zlo i piše sablažnjive pjesme, umire razmjerno mlad, u 46. godini života, na rukama svoje majke, nakon razvratna života. Njegova je majka uzela na sebe ulogu oca i majke, dijete grli nježnom ljubavlju. Teško bolestan nakon razuzdana života za sebe veli da je „opustjeli i poharani perivoj“. Smireno umire nakon što je obavio prije smrti ispovijed i pomirio se s Bogom. Božje je milosrđe upravo u sakramentu pomirenja bezuvjetno, a da bi se to iskusilo, treba iskreno kajanje. Stoga Pavao može poručiti svojima: „Ne zavaravajte se: Bog se ne da izrugivati! Što tko sije, to će i žeti!“ (Gal 6,7). Stoga molimo svednevice da nas Gospodin primi „duhom ponizne, srcem raskajane i skrušene“ te i nama iskaže svoje milosrđe, svoju milosrdnu ljubav, jasno u čvrstoj vjeri. Upravo kao što i veli u svojoj Drugoj poslanici sv. Petar. Upućuje je „onima koji su pravednošću našega Boga i Spasitelja, Isusa Krista, primili istu dragocjenu vjeru“, koja je, prema Judinoj Poslanici „jednom zauvijek predana svetima“ (r. 3), kojima prosi „milosrđe, mir i ljubav u izobilju“. Petar nam može biti primjerom, jer je svoj grijeh zataje i izdaje Gospodina gorko, gorkim suzama oplakivao, kajao se i iskusio oprost i milosrđe. Karl Rahner, veliki teolog 20. stoljeća, u povodu svoga 80. rođendana, u zahvalnom govoru izrekao je misao koja se pamti: „Spasava nas jedino i samo Božje milosrđe. Milosrđe Božje“. Jedino to vrijedi nakon više tisuća napisanih stranica i izrečenih misli i riječi, održanih govora, predavanja i slavlja svete euharistije.

Međugorje, 21. svibnja 2016.,
Dr. fra Tomislav Pervan OFM