“DUŠA MI GINE I ČEZNE ZA DVORIMA GOSPODNJIM“

Detalji

Objavljeno: petak, 10. lipnja 2016.

Čovjek je nalik pticama selicama. Kad ujesen zastudi, selice lete u toplije krajeve, gdje će prezimiti, da bi se u proljeće vratile natrag, u svoja znana im staništa. Tako je i s čovjekom. I on je u potrazi za toplim domom i zavičajem, za onim gdje se osjeća doma, kod kuće, gdje mu je oko srca i u duši toplo, milo. Stoga i hodočasti. Želi iskoračiti iz svoga svagdana, svagdanje žabokrečine. 

Makar imao crkvu ili kapelicu u blizini, možda iza ugla svoje ulice, on se zapućuje na posebna mjesta za koja je čuo, gdje je moguće iskusiti milost i blizinu Neba, gdje se duša naprosto odmara i napaja, a tijelo prima novu snagu, gdje mu je istinski zavičaj i topli dom.

Hod i hodočašćenje, biti na putu, biti u trajnom egzodusu jedna je od značajka u židovstvu. Za Židove hodočašćenje bijaše sastavni dio njihova života i bogoslužja, imamo cijeli niz hodočasničkih psalama koje su pjevali uspinjući se prema Jeruzalemu, Svetom gradu. Obradovah se kad mi rekoše, idemo u dom Gospodnji! Eto, noge nam već stoje, na vratima tvojim, Jeruzaleme! Jeruzaleme, grade čvrsto sazdani, kao u jedno saliveni. Onamo uzlaze plemena, plemena Gospodnja, po Zakonu Izraelovu, da slave ime Gospodnje (Ps 122).Ili pak, komu ne zvuči umilno u ušima, komu nije toplo oko srca, kad sluša ili moli: Kako su mili stanovi tvoji, Gospodine nad vojskama! Duša mi gine i čezne za dvorima Gospodnjim! Srce moje i tijelo moje kliču Bogu živomu. Ili pak: Hodimo u dom Gospodina koji stvori nebo i zemlju (Ps 84).

Prizor, slika putovanja, hodočašćenja u Gospodnje svetište zacijelo je zbirni pojam cjeline biblijskoga vjerovanja, u žarištu misli i žudnja jest Jeruzalem, grad snova, grad iz mašte, zemna topografija Svetoga, u židovstvu ali i u kršćanstvu. Zato mnogi žele hodočastiti u Svetu zemlju. To utiskuje u dubinama duše i srca, cijeloga bića nešto neizbrisivo, snažno. Pa i danas obred posvete crkve u liturgiji prepun je biblijskih dojmljivih slika.

U Starom zavjetu David je naumio, a njegov je sin Salomon sagradio središnje svetište u Jeruzalemu za sva plemena Izraelova te su vremenom sva ostala svetišta postala suvišna, izgubila su svoje nekadašnje značenje. Odsada je postojao samo jedan Hram. Pa i kad su u potonjim stoljećima podizane sinagoge kao mjesta okupljanja na molitvu (nešto nalik našim današnjim župama i župnim crkvama) po cijelom ozemlju Palestine, središnji Hram u Jeruzalemu bijaše Dom Božji, sveto mjesto, par excellence. On bijaše zavičaj duha, tek se u njemu pojedinac, vjernik osjećao doma, kod kuće, imao je osjećaj pripadnosti svomu Bogu i narodu. Nemoguće je da je dom negdje drugdje, a ne ondje gdje Bog prebiva! Dvanaestogodišnji Isus odgovara svojim roditeljima da mu je biti u kući Oca svojega, u Hramu, ne u nazaretskoj sinagogi, makar je i nju redovito subotom pohađao. Prva Isusova riječ u Lukinu Evanđelju odgovor je začuđenoj Majci, a odnosi se na Oca i Hram kao Očev dom. Tu je on doma, to je njegov zavičaj, ne onaj u Nazaretu. U Hramu Luka završava svoje Evanđelje. Marija pak, Isusova majka, na temelju onoga što još pamti od susreta s Anđelom u Nazaretu – jer je sve to pohranjivala u svome srcu i o tome razmišljala – zna smjerokaz i domet riječi svoga Sina, jer su svi u Hramu bili zaneseni razumnošću i odgovorima Isusovim (Lk 2,47).

Stoga je Hram u biblijskoj vjeri 'sveto mjesto' gdje Bog prebiva. U racionalnoj religiji – kao primjerice u protestantizmu – crkve su mjesta za propovijed i molitvu, dok je biblijska religija – otkako se Gospodin ukazao u gorućem grmu Mojsiju u pustinji – religija svetoga mjesta. Ondje je naime Gospodin-Jahve progovorio iz grma Mojsiju da izuje svoju obuću jer mjesto na kome stoji, sveto je tlo (usp. Izl 3,5).

Od toga trenutka u sadržaj biblijskoga vjerovanja spada ne samo jedan Bog i njegov sveti narod, nego također i sveto mjesto njegova boravka, mjesto gdje Sveti prebiva. Taj temeljni osjećaj za posvećenu zemlju, sveto tlo, spada na bitnu protežnicu Božjega boravka među ljudima, i u biblijskoj religiji kao i katoličkom vjerovanju.

Vjera koja ima svoje središnje Svetište, sveto mjesto u sebi uključuje i hodočašćenje na to sveto mjesto i sveto tlo. Ako naime Bog ondje boravi, treba ga pohoditi, pokloniti mu se i moliti, utjecati mu se da na nas izlije svoj blagoslov u svome svetištu. To u sebi uključuje razlikovanje svetoga i nesvetoga prostora, to je razlikovanje između svetoga i profanoga na novoj razini. Između toga nalazi se čovjekova žudnja, čežnja o kojoj zbore mjesta iz psalama: Duša mi čezne i gine za dvorima Gospodnjim!

To je paradoksalnost biblijskoga vjerovanja. Sveto mjesto, nepoznato, daleko, daleki Božji hram, mjesto za kojim vjernik žudi, koje treba posjetiti barem jednom u životu ili ako je moguće, jednom godišnje, za velikih blagdana i slavlja. To sveto mjesto istinski je i pravi zavičaj. Zavičaj kao mjesto u slućenoj daljini, tuđini. A Bog, taj moj/naš Bog, nebeski Otac, susreće se sa svakim klanjateljem, kao na putu u Emaus. Zavičaj nije nešto svagdanje, nešto što je nadohvat ruke.

I to stoga što Sveto u tuđini, daljini, nije nadohvat ruke. Na hodočasničkim mjestima pojedinci nerijetko dožive milosti o kojima su mogli samo sanjati. Iz osobnih priznanja i svjedočanstava hodočasnika u Međugorju, toliki su nakon pohoda svetim mjestima izmolili, isprosili, dobili žuđeno potomstvo, životnoga partnera, ozdravljenje od teške, nerijetko neizlječive bolesti. Toliki su se bračni drugovi izmirili, tolike obitelji ponovno su našle zajednički jezik i suživot. Hodočasnici, pa nerijetko i oni nagovoreni na hodočašće, iskuse na svetom mjestu 'udar' milosti, oganj Duha Svetoga, nevjerojatne stvari, nose sa sobom nezaboravna iskustva Božje blizine, Duha Svetoga. Na tim mjestima postaje zbiljnost što molimo na Duhove, u drevnoj Posljednici iz 12. stoljeća: Nečiste nas umivaj, suha srca zalivaj, vidaj rane ranjenim. Mekšaj ćudi kamene, zagrij grudi ledene, ne daj nama putem zlim.

Ruše se u srcima blokade i zidovi, podižu se mostovi, sasušeno srce postaje plodno tlo, otvaraju se usta i srce na hvalu i molitvu. Naveli smo primjer dvanaestogodišnjega Isusa. Ono može postati primjer da mladi postanu svjesni životnoga poslanja i poziva. Hodočašćenje pruža mogućnost nadilaženja obiteljskih nesuglasica i napetosti, a toliki su osjetili upravo na svetim mjestima milost i dar poziva za duhovni stalež. Gospodin ih je snažno zahvatio i nisu se mogli oduprijeti njegovu zovu i pozivu.  

Sveto mjesto, daljina, tuđina, prostor Svetoga, novo ozračje dobrodošla su prigoda i nebeski zaslon za ispovijed, duhovni razgovor, za iskorak i obraćenje. Nestaje šutnje, led se otapa, otvara se srce i biće za Gospodina i bližnjega. Pa i sama priprema za hodočašće nosi sa sobom iščekivanje, napetost i stanovitu promjenu u hodočasniku. Novi susreti, nova iskustva, temeljit ispit savjesti, suze okajnice te ispovijed kao priznanje životnih promašaja. Hodočašćenje kao znamen putujućega Božjega naroda, o kome primjerice govori Poslanica Hebrejima. Sam Isus veli za sebe da je on u osobi Put, Istina i Život. To je sušta oprjeka besciljnomu lutanju mnogih naših suvremenika po raznim turističkim 'destinacijama' i ponudama. Na putovanju vjernik osjeća da je manje zahtjevan, može oskudijevati, skromniji je i ponizniji, susretljiviji, zahvalniji. Komu je život dugo, predugo putovanje s jasnim ciljem, svaka je životna postaja dio preporoda, obnove, pa se i žrtve te promašaji lakše podnose u svjetlu konačnoga cilja.

Hodočašćenje je poput istraživanja neistraženoga, kušanja neiskušanoga. Sv. Ignacije Lojolski je rekao kako dušu ne siti mnogo znanja, nego kušanje iznutra, srcem, bićem. Živimo u vremenu digitalizacije, informatike, sve se može imati na zaslonu, u slici, znamenkama, tekstovima. Živimo u vremenu copy-paste, ali to ne usrećuje, nego osobni hod, prolazak kroz vrata spoznaje, osobno iskustvo, upravo u biblijskom smislu riječi, kao u proroka Hošea: Težimo da spoznamo Gospodina, kao zora pouzdan mu dolazak (6,3). Nema tu ništa neosobna, naučena. Isus je svojim suvremenicima upravo to prigovarao. Imali su silno znanje, obrede, ali bez osobne, egzistencijalne pogođenosti. Mnogo govora, malo hrane za život.  

Na tome putu može nam pomoći i promišljanje Poslanice Hebrejima koja jasno veli kako vjernicima predstoji dugi put (usp. 10,36; 12,1 sl.), kako treba odložiti svaki teret i grijeh koji nas sapinje. Treba uspraviti koljena klecava, ruke klonule, poravnati staze (12,13), imati jasne orijentire pred očima (12,1), da ne bismo promašili cilj, jer neki su već zakasnili (4,1), drugi pak odlutali (3,10). Posljedice su rezignacija, nezadovoljstvo, lijenost (6,1), nestrpljivost (10,36), strašljivost (10,39) ili pak zanemarivanje bogoslužnih sastanaka (10,25). Ljeto i ljetni praznici dobrodošla su prigoda za punjenje životnih akumulatora na svetim, hodočasničkim mjestima i svetištima. Bit ćemo na gubitku ako to ne iskoristimo.

Međugorje, 6. lipnja 2016.
Dr. fra Tomislav Pervan