U POTRAZI ZA MILOSRDNIM LICEM BOŽJIM LICE TVOJE GOSPODINE JA TRAŽIM

Detalji

Objavljeno: utorak, 14. lipnja 2016.

Isus iz Nazareta - culmen misericordiae - vrhunac Božjega milosrđa
“Isus Krist lice je Očeva milosrđa. U tim riječima može se snažno i dobro sažeti tajna kršćanske vjere. Milosrđe je postalo živo i vidljivo u Isusu iz Nazareta, dosežući u njemu svoj vrhunac. Otac, 'bogat milosrđem' (Ef 2,4), nakon što je Mojsiju otkrio svoje ime kao 'Gospodin Bog, milosrdan i milostiv, strpljiv, bogat milosrđem i vjernošću' (Izl 34,6), nikada nije prestajao, na razne načine kroz povijest, pokazivati svoju božansku narav. 

U 'punini vremena' (Gal 4,4), kada je sve uređeno sukladno njegovu planu spasenja, poslao je u svijet svoga jedinoga Sina, rođena od Djevice Marije, kako bi na potpun i konačan način otkrio svoju ljubav prema nama. Tko god vidi Isusa, vidi Oca (usp. Iv 14,9). Isus iz Nazareta svojim riječima, svojim djelima i cijelom svojom pojavom i osobom otkriva Božje milosrđe”. Tim riječima počinje bula Misericordiae vultus kojom je papa Franjo proglasio Svetu godinu milosrđa što traje od 8. prosinca 2015. do svetkovine Krista Kralja 2016.

Ako je prema riječima Svetoga Oca u Isusu Kristu Očevo milosrđe postalo vidljivo, ako je poprimilo svoje lice, postalo živo i zorno, može se slobodno reći da milosrđe ima svoj pojavni vidljivi lik i oblik. Tko se zagleda u Isusovo lice, zagledan je u lice milosrdnoga Oca, samoga Boga. U Isusovu mišljenju i govoru, nauku i djelima uprisutnjuje se i ozbiljuje Božje milosrđe u svim svojim krajnjim dosezima, sve do onoga obećanja razbojniku na križu, da će onoga popodneva biti s Isusom u njegovu kraljevstvu. Dok Isus tješi Martu i Mariju, dok uskrisuje Jairovu kćerku ili mladića udovice iz Naina, dok utišava oluju na moru i smiruje učenike, izgoni nečiste sile, dok liječi uzetoga od rođenja ili pak dok naviješta blaženstva u Govoru na gori – na svim tim mjestima – očito je Božje milosrđe. Posvuda imamo jasno istaknute naglaske milosrđa u Isusovu javnom nastupu, riječima i činima.

Umjetnici su to na razne načine pokušali izraziti. Nebrojeno je mnogo pokušaja da se prikaže Kristov lik, u raznim zgodama i činima; imamo bezbroj Isusovih portreta ili pokušaja portretiranja Sina Božjega. Kao da umjetnici žele svojim kistom ili bojama ovjeroviti i ovjekovječiti tu osobu, učiniti je bliskom i privlačnom gledatelju. Kakva je i što nudi? Kad bismo htjeli napraviti portret Gospodina Isusa, uvjeren sam da bi on bio veličinom i obujmom izričaj i odraz Božjega milosrđa, neiscrpivi rudnik nadahnuća, sve blago mudrosti i spoznaje. Milosrđe bi iz njega zračilo, isijavalo se, upravo kao na slici koja nam se nudi prema opisu sv. Faustine Kovalske. Isus nije nikakav dvoglavi bog Janus s dvije glave, dva lica, nego onaj u kome se ocrtavaju kao u mozaiku blistavi kamenčići Božjega milosrđa, u tisućama boja i prelijevanja.

Čovjekova iskonska žudnja – promatrati Božje lice. Tragovi u Svetome pismu
Čovjek je po svome rođenju i naravi radoznalo biće. Želi vidjeti, saznati, zaviriti. Ono što ne može vidjeti, sagledati, što mu je uskraćeno, dodatno potiče i hrani njegovu radoznalost i maštu, i više ga ne pušta na miru. Tako je i u odnosu prema vrhovnom biću – Bogu. Traganje za Božjim licem čovjekova je iskonska žudnja i želja. Čovjek želi Boga vidjeti, gledati. I ja ću u pravdi gledati lice tvoje–i kad se probudim, sit ću ga se nagledati, veli starozavjetni pjesnik (Ps 17,15). U Starome zavjetu imamo praiskonsku želju, žudnju čovjeka za Božjim licem, za promatranjem toga lica. Kao što košuta žudi za izvor-vodom tako duša moja čezne, Bože moj, za tobom. Žedna mi je duša Boga, Boga živoga, o kada ću doći i lice tvoje gledati, moli pjesnik u Ps 42. Sve su to zorne metafore u potrazi za iskustvom Boga u osobnom životu.

Prisjetimo se prizora s Mojsijem na Sinaju. Kad mu se Gospodin objavio u gorućem grmu, te nakon objave da je on Bog Abrahamov, Bog Izakov, Bog Jakovljev, Mojsije je prekrio, zaklonio svoje lice, bijaše ga strah gledati u Boga (usp. Izl 3,6). Ipak je Mojsija iznutra tjerala potajno i trajno želja vidjeti Božje lice, Božju slavu. Veliki vođa koji je izveo Božji puk iz Egipta pred Gospodinom izrijekom vapijući moli: Pokaži mi svu svoju slavu (Izl 33,18). Nije to s Mojsijeve strane kušanje Gospodina, hirovitost, trenutna želja, nego bi Mojsije zbilja htio znati, s kim to on ima posla, jer se na nalog toga Boga upustio u životnu pustolovinu i s faraonom te cijelim svojim pukom, koji i nakon izlaska u slobodu želi natrag u Egipat, kuću robovanja. Na Mojsijevu usrdnu želju odgovara Gospodin kako će dopustiti da ispred Mojsija prođe sav Božji sjaj i slava, te kako će pred Mojsijem izustiti svoje ime: Jahve. Obećaje milosrđe onima kojima želi biti milostiv, a smilovat će se onomu komu se hoće smilovati. Ali potom dodaje: „Lica moga ne možeš vidjeti, jer ne može čovjek mene vidjeti i na životu ostati“ (Izl 33,20).

Svi mi živimo u tome raskoraku za svoga zemnoga života. Čovjekova je želja za života vidjeti Gospodina, iskusiti Boga živoga, ali s druge strane, nemoguće je izdržati ili podnijeti kao smrtno biće Božju slavu i sjaj. Želja je to svih bogotražitelja, mistika. Sufitski je mistik Al-Haladž (raspet u Bagdadu kao heretik g. 922.) išao ulicama Bagdada i vikao: Ljudi, spasite me od Boga!, do te je mjere bio uronjen u Božanstvo. S jedne strane Božji prijekor usmjeren Mojsiju, a na drugoj strani ipak 'malo sladora', naime, Gospodina može vidjeti samo otraga, s leđa. To mu Bog dopušta.

Kad u Starom zavjetu Bog razgovara s čovjekom, primjerice s Mosijem, u gorućem grmu, čovjek zastire svoje lice, strah ga je pogledati u Gospodina. Štoviše, kad je Mojsije silazio sa Sinaja, Židovi nisu mogli gledati u Mojsijevo lice koje je sjalo, zračilo, jer je njegovo lice zrcalilo Božju slavu (usp.2 Kor 3,7). Pobožnomu Židovu bijaše nepojmljivo zagledati se u Boga a istodobno ne umrijeti. Jedino Bog daje milost da čovjek može gledati njegovu slavu. Psalmi to izrijekom svjedoče (usp. Ps 11,7: „Čestiti će gledati lice njegovo“), a Ps 84 govori o hodočasnicima na putu u Hram, koji se usput napajaju snagom dok ne ugledaju Boga na Sionu, što je smisao i cilj njihova putovanja u sveti grad - Jeruzalem.

Onaj tko se smatra sretnim da je nakratko, samo za tren, gledao Boga licem u lice, s apostolom Pavlom može zaključiti, da u ovom životu može samo kao u zrcalu gledati Boga, a da istinsko promatranje slijedi tek u vječnosti. „Doista, sada gledamo kroza zrcalo, u zagonetki, a tada – licem u lice. Sada spoznajem djelomično, a tada ću spoznati savršeno, kao što sam i sam spoznat!“ (1Kor 13,12), „ta u vjeri hodimo, ne u gledanju“ (2 Kor 5,7). Svi smo na putu, kao vjernici. Sv. Ivan će u svome Proslovu reći kako Boga nikada nitko nije vidio, ali je Jedinorođenac – onaj koji je u Očevu krilu - Boga objavio, nama protumačio (usp. Iv 1,18).

Smjeti gledati Božje lice nagrada je za intimni odnos s Bogom, izričaj je vrlo osobnoga čovjekova odnosa s Bogom, vrhunac je onoga što se veli u duhovnoj teologiji unio mystica. Isus obećaje onima koji su čista srca da će Boga gledati (usp. Mt 5,8), a u Otkrivenju jamči onima koji se budu klanjali Gospodinu u njegovu svetom Gradu, da će gledati lice Gospodnje, a Ime će im njegovo biti na čelima (usp. Otk 22,4). Bit će dostojni Božjega lica.

Ivanovo Evanđelje izvješćuje u 12. poglavlju o Isusovu slavodobitnom ulasku u svoj grad Jeruzalem nakon Lazarova uskrsnuća koje je mnoge oduševilo i zanijelo. Prihvaćen je uz poklike i hvalopoje. Sav Jeruzalem bruji o fenomenu zvanu Isus. Na jednoj strani su farizeji koji zaključuju kako ništa ne postižu, jer sav svijet ode za Isusom (usp. Iv 12,19), a na drugoj mnoštva su zanesena Isusovom pojavom. Pa i nakon ulaska ne jenjava zanos, evanđelist smjera na grupu hodočasnika s grčkoga govornoga područja, koji su došli u Jeruzalem pokloniti se Gospodinu. Imaju žarku želju vidjeti Isusa pa se obraćaju Filipu koji bijaše iz Betsaide, stoga je bio vičan grčkom jeziku, kako bi htjeli vidjeti Gospodina Isusa (usp. 12,21). Filip se obraća susjedu Andriji (bijahu oba iz Betsaide), te zajedno idu k Isusu te mu iznose tu želju.

I naši suvremenici sve češće izražavaju upravo tu potrebu i želju. Htjeli bismo vidjeti Isusa! Ljudi se ne zadovoljavaju samo prvotnim, prizemnim potrebama i željama, traže i teže za onim što siti dušu i srce. Upravo to i bijaše nutarnji poticaj i razlog papi u miru Benediktu XVI. dati se u kasnim godinama na promišljanje i pisanje troknjižja o Isusu iz Nazareta, nakon desetljeća proučavanja i promišljanja Isusove pojave i lika. U svome vjerodostojnom i skromnom nastupu svjesno svjedoči kako je sva njegova teologija, a napose promišljanja o Isusovu liku, zapravo izričaj njegova osobnoga traženja lica Gospodnjega (usp. Ps 27,8). U troknjižju o Isusu iz Nazareta imamo sažetak osam desetljeća duga promišljanja i traženja Gospodinova lica, koje bi htjelo i moglo biti vjerodostojan odgovor i našim suvremenim tražiteljima Isusova i Božjega lica. Nakon osam desetljeća promišljanja i traženja J.Ratzinger/Benedikt XVI. zaključuje kako Isus trajno živi pred Božjim licem, ne kao prijatelj Božji (poput Mojsija), nego kao Sin, koji živi u intimnom jedinstvu s Ocem. To je zrenik s koga jedino možemo danas promatrati Isusov lik u Novom zavjetu i Crkvi.

Isus cijeloga svoga zemaljskoga vijeka živi u izravnom dodiru s Ocem, u neprekinutu dvogovoru licem u lice sa svojim nebeskim Iskonom te stoga može ponuditi čovjeku, svijetu najneposredniju i najizvorniju poruku o Bogu, jer je on u Očevu krilu. Ako netko zbilja zna tko je Bog, onda je to Isus. Ako netko stvarno zna kakav je Bog – krajnje milosrdan – onda je to Isus Nazarećanin. Ako netko zna kako zbilja Bog izgleda, onda je to onaj koji dolazi iz Svjetla, kao Svjetlo od Svjetla, onda je to onaj koji je Otisak Božjega bića, na čijemu licu se zrcali, re-flektira Božje lice i milosrđe.

Koja se i kakva zadaća stavlja pred nas? Suvremenim tražiteljima Boga i smisla stavlja se u zadaću ono što je prije skoro tri tisuće godina opisao starozavjetni pjesnik: Lice Tvoje Gospodine, ja tražim! Ne skrivaj lica svoga od mene! (Ps 27,8). Tražiti lice Božje znači tražiti lice Božjega milosrđa, u konačnici, tražiti samoga Boga. Našoj potrazi za Božjim licem prethodi Gospodinov poticaj: Moje mi srce govori: 'Traži lice njegovo! To je naša trajna 'domaća zadaća', traženje Boga, koje se konkretizira u traženju Božjega milosrđa. Istodobno je to uvježbavanje u gledanje Boga koje se nadamo iskusiti na kraju životnoga puta, u onome što opijeva euharistijski hvalopoj: Daj da otkrito ti lice ugledam – i u slavi tvojoj blažen uživam („visu sim beatus tuae gloriae“). Dogodit će se to kad nestane sjena te kad se nađemo u blaženome gledanju Božjega lica.

Već je u četvrtom stoljeću u svome tumaču Isusovih blaženstava zapisao mistik sv. Grgur Niški: Onaj tko motri Boga, tim je motrenjem dosegnuo puninu Dobra. Naime, život bez kraja, vječnu neoskvrnjenost, besmrtno blaženstvo, vječno kraljevstvo,  nepresušnu radost, istinsko svjetlo, umilni glas Duha, nepristupačnu slavu, trajno klicanje. Jednom riječju: Puninu Dobra! Naša misao dijelom ne može niti dosegnuti, a dijelom ni naše misli, ma koliko bile zanosne, ne mogu u riječi zaodjenuti tu zbiljnost – puninu sreće u Bogu. Možemo samo napipavati ono što nas u budućnosti čeka. Koprena još uvijek zastire naša lica, a misticima, svetcima, umjetnicima dano je odgrnuti nakratko koja se veličina krije u milosrdnom Ocu, koga nam je objavio Isus iz Nazareta.

Međugorje, 4. lipnja 2016.
Dr. fra Tomislav Pervan