ČITATI ZNAKOVE I DAROVE NEBA U SVJETLU BOŽJE RIJEČI

Detalji

Objavljeno: subota, 09. srpnja 2016.

Sveto pismo i Staroga i Novoga zavjeta uskrsni su darovi Neba čovječanstvu. Najprije u Starom zavjetu židovskom narodu, a u Novom zavjetu mladoj kršćanskoj zajednici. Ne bismo ih imali bez kataklizmičkih događaja koji su u temeljima uzdrmali židovsko biće nakon njihova Velikoga petka god. 587. prije Krista, kad su Babilonci osvojili Jeruzalem, opljačkali i srušili svjetsko čudo graditeljstva jeruzalemski Hram, odveli Izraelce, sve što je vrijedilo, u Babilon. 

Kralja oslijepili, i kao da se time htjelo reći: Vaši su vas bezbožni kraljevi doveli u slijepu ulicu, svojim bezboštvom, sljepilom, svojim su kompromisima kompromitirali sve, i sebe, i narod, i vjeru otaca.

U progonstvu su morali naučiti novu lekciju, promišljati svoje progonstvo i robovanje u svjetlu Božjih djela tijekom povijesti. Kad su im Perzijanci dali slobodu, da se mogu vratiti na svoja ognjišta i ponovno graditi Hram, svoje svete spise sabrali su u knjigu koju danas zovemo Starim zavjetom. Redakcija se dogodila za Ezre i Nehemije. Promišljanje povijesnih katastrofa te zapisivanje na pergamenama,  u svetim svescima, dar je Neba čovječanstvu. Dokumenti su to u kojim se promišlja osobna i nacionalna povijest, tragedije, uspone i padove. Dokumenti svevremenski, trajno sudobni, jer se tiču svih nas, naše sudbine i spasenja. Zašto se sve to moralo dogoditi? Sve je promišljano u svjetlu Saveza, Mojsijeva Zakona, i kroz sve se provlači crvena nit Božjega vjernoga djelovanja. U bespuću povijesne zbiljnosti i događaja otkrivali su crvenu nit Božjega izvornoga rukopisa. Bog ostaje vjeran svomu Savezu i narodu, a narod se ponašao kao obijesno june, stalno se otimao Božjem vodstvu.

Onodobno su, u Starom zavjetu, pobožnici mogli katastrofu pod Babiloncima pretočiti, pretvoriti u novi, sretni i slavni početak – s velikim mesijanskim obećanjima i nadanjima, koje ćemo pronaći kod Jeremije, Izaije, Danijela. Kanon svetih biblijskih spisa, židovska Biblija, zbirka je prelijepih, ali i gorkih, tragičnih iskustava. Povijest, koju su kroz molitvu i meditaciju promišljali, svojoj djeci prenosili i nama ostavili, postala je temeljem i normom vjere do dana današnjega. Bog je apsolutno pouzdanje, u njemu je spasenje i nada. To je pismeno zajamčeno! Božje pismo ljudskim rukama napisano. Božje misli pretočene u ljudske riječi, Božje i ljudske, u nerazrješivu savezu, do danas. To je održavalo Židove na životu, a i danas su Židovi nezaobilaziv čimbenik u cijelom svijetu, na svim poljima čovjekova djelovanja. Dali su svijetu više od 160 nobelovaca!  Pa i samo stvaranje židovske države Izraela god. 1948., nakon strašnoga holokausta, vjerni Židovi smatraju čudom, darom s neba. Pogotovo nakon rata 1967., kad su porazili nadmoćnu arapsku vojnu. Prisjetimo se kako onda govorilo da će arapska sila stjerati tu šačicu, nekoliko milijuna Židova, u Sredozemno more, da se utope kao nekoć u Starom zavjetu faraonova sila u Crvenom moru. Ali su u nekoliko dana ratovanja pobijedili na svim frontama i postali glavni vojni čimbenik na Bliskom istoku, jedna od najrazvijenijih država svijeta. Nakon toga rata Židovi su podignuli više od tisuću sinagoga diljem Izraela!

Crkva – stvorena od Židova i pogana – nastavlja Božje djelo. U svjetlu ukazanja Raspetoga i Uskrsloga sljedbenici novoga Puta uvjereni su u Božju vjernost. Luka u svome Evanđelju veli da je pomno ispitivao izvore, u tančine, sa svom akribijom (usp. Lk 1,3), sve što se to zbilo s Isusom Kristom, od njegova začeća do uzašašća. Nakon katastrofe Velikoga petka i Golgote nastalo je, rodilo se u vjerničkoj zajednici ono što danas nazivamo Novi zavjet. Trebala su tri stoljeća ranoj Crkvi da uredi kanon svetih novozavjetnih spisa, da ponudi vjernicima Novi zavjet kao životni ustav, kao normu djelovanja, pravilo vjerovanja i života, prema komu treba urediti svoj život, ali i život zajednice, pa i državnih tvorevina. Bez toga ne bismo danas imali povelju ljudskih prava, povelju o dostojanstvu svake ljudske osobe, jer je svaki čovjek stvoren na Božju sliku i priliku. Bez svjetla, bez reflektora Uskrsa ne bismo imali ono što nazivamo Biblijom, Starim i Novim zavjetom.

Crkva se u svojim početcima snažno hrvala koje spise uvrstiti među svete. Nepogrješivo je uz pomoć Duha Svetoga, koji uvodi u puninu istine, ostavila čovječanstvu ono na čemu je sagrađena kršćanska Europa, nakon što je antička kultura preminula. Biblija kao temelj ljudskoga života i suživota!

Pitamo se, zašto to nazivamo Svetim pismom? Zašto u svakome bogoslužju nakon euharistijskih misnih čitanja na svećenikov usklik Riječ Gospodnja odgovaramo s Bogu hvala? Trebamo uroniti, zakoračiti u rijeku Božje riječi, u tekstove koji nam se nude. Zakoračiti u njih kao što ulazimo u kadu napunjenu vodom. Kad se spustimo u kadu, voda se u njoj digne za obujam našega tijela. Tako bi trebalo biti i s našim uranjanjem u Božju riječ. Da se razina pročitane riječi podigne za stupanj do kojeg je riječ prodrla u naše biće. Biblijski tekst i naš životni kontekst moraju biti u su-rječju. To je ono što nazivamo živim Evanđeljem. Vidimo to primjerice na sv. Franji. Biblija se treba čitati u Duhu u kojemu je napisana, u zahvali za spas koji nam je darovan i koji možemo iskusiti u svakoj ispovijedi, euharistiji. Poruka je to: Čovječe, nisi određen za propast, nego za spas. Kao što su oni u Starom zavjetu žudjeli za slobodom i spasenjem, iščekivali sve od Neba, nakon svih proživljenih katastrofa i nesreća, kao što su mogli pjevati bilo nam je kao da snivamo, tako bismo morali iščitavati i mi u snazi Božjega Duha te iste riječi.

I danas Božja riječ piše povijest. Nekima nevidljivo, nekima pak zorno i opipljivo. Tko je mogao prije nešto više od četvrt stoljeća predvidjeti pad komunističkoga Crvenoga zmaja? Nitko! Ove godine slavimo 35 godina od međugorskih zbivanja, početka onoga što se danas naziva međugorski fenomen. Tko je prije trideset i pet godina mogao zamisliti da će Nebo, kao nekoć s Davidovom praćkom, a ovdje sa šestero mladih, pokupljenih negdje na seoskim puteljcima Podbrda, u Bijakovićima, odnijeti pobjedu nad crvenim komunističkim Golijatom? S krunicom u ruci kao novodobnom praćkom vjernici su krenuli u odlučni boj. Svi su mislili da je komunizam duga vijeka, da će trajati još desetljećima, a trebalo je samo da se pojavi sveti Papa iz komunističkoga bloka te se suprotstavi Molohu koji je gutao svoju djecu. Ti onodobni tinejdžeri nisu ni slutili što Nebo, što Gospa namjerava s njima. Bili su samo vjerni i poslušni prenositelji izvorne Isusove poruke koju je Marija u svim svojim ukazanjima u protekla dva stoljeća – tamo od Napoleonove smrti 1821. – uporno ponavljala. Zaokret u životu, obraćenje, pokora, molitva.
Europa je, naime, odavna okrenula leđa Kristu i kršćanstvu. Nekoć su pogani postajali osvjedočenim kršćanima i spremno išli u smrt za Isusa Krista i svoju vjeru, a danas imamo obrnuti proces. Kršćani se odvraćaju od svoje vjere i postaju pogani. Prije skoro šezdeset godina pisao je mladi teolog J. Raztinger kako je samo nominalna, „imenom kršćanska Europa postala rasadištem novoga poganstva, koje nezaustavljivo buja u samome srcu Crkve te prijeti rastočiti je iznutra. Imamo  Crkvu pogana koji su još samo imenom kršćani, ali su odavna  u srcu živi i pravi pogani. Poganstvo imamo danas u samome srcu Crkve“. Stoga i ovaj poziv Neba. Tko želi reforme, treba duboko udahnuti i Duhom se prodahnuti, Duhom se napojiti. Treba nam reforma, prema uzoru Evanđelja, a ne modernizacija, prema duhu svijeta.  

Tko je od nas slutio da će doći god. 1991., kad je Hrvatska proglasila svoju neovisnost, kao slobodna država hrvatskoga naroda? Nitko! To je naš Uskrs nakon Golgote 1945. Svi smo traumatizirani 1945., kad je ubijen cvijet hrvatske inteligencije, kad je smaknut, ubijen cijeli jedan naraštaj koji je bio u naponu snage i trebao napučiti pomladiti  ionako opustjelu Hrvatsku. I kad su razbojnici iz šuma, s crvenom zvijezdom na glavi i mržnjom te osvetom u srcu, osvojili i porobili Zagreb (ne Beograd!), zauzeli kuće, vile i palače, istjerali i pobili zakonite vlasnike, i do dana današnjega ostali nekažnjeni. Stoga Zagreb redovito bira lijevu opciju jer tu i danas žive potomci tih partizanskih ubojica i osvajača, ne osloboditelja.  

Proživljavali smo upravo kao i Židovi svoj Veliki petak i trebalo je – kao i Židovima – pedesetak godina neumornih vapaja naših baka i majki, udovica i neudanih djevojaka, tolikih zavjeta, postova i krunica, da nam konačno svane dan Uskrsa. Svima nam je znana adventska pjesma, koju smo iz dubine duše i srca pjevali: Svani, dane, i noć skrati – sini Sunce i povrati – Bogu čast na visini, ljudima mir na nizini! Bog je bio protjeran, nije mu bilo spomena u javnosti, jednako i Božić i Uskrs, svaki spomen na Sveto bio je žigosan. Hrvati prognani, raseljeni, ekonomski i politički (e)migranti po cijelom svijetu. Više nas je u svijetu nego u Domovini. Malo je tko očekivao prevrat i Uskrs. Ali se dogodio. Ne snagom oružja, već molitava, milijunskih mimohoda sa svijećama u rukama i molitvenim bdjenjima. Geslo bijaše: Prekovati mačeve u plugove, koplja u srpove! Starozavjetna slika koja je dobila suvremeni konkretni izričaj, odjek i značenje te rušenje bezboštva.

I u naše se doba ponavljaju biblijska vremena. Treba samo čitati i iščitavati. I danas Bog piše. Naš je veliki zemljak, prevoditelj Biblije na latinski jezik, sv. Jeronim izrekao riječ koju treba duboko u srce upisati i trajno ponavljati: Nepoznavanje Pisma jest nepoznavanje Krista. Tko ne pozna Pismo, ne poznaje ni Krista. Stoga nam se danas ovo i događa. Biblija nije ukrasni predmet na policama knjiga, nego treba biti stalno na našem stolu. Započinjati i svršavati svoj dan čitajući iz Svetoga pisma – kako reče sveti Bernard  - iz Knjige iskustva. Dati se prožeti Božjim riječima, Isusovim riječima, Govorom na gori, blaženstvima. Tražiti riječ koja mi/nam je danas i ovdje upućena, riječ koja jest i treba biti svjetiljka našim nogama, svjetlo na našim stazama.

Međugorje, 27. lipnja 2016.
Dr. fra Tomislav Pervan