Održana druga Tribina

Detalji

Objavljeno: četvrtak, 13. listopada 2016.

U ponedjeljak, 10. Listopada 2016., održana je druga Tribina.  Tema predavanja je bila: „Opraštanje i pomirenje u životu kršćanina“.

Opraštanje i pomirenje u životu kršćanina

Opraštanje je jedna od težih tema kršćanskoga života. Iako poticaj na opraštanje dolazi iz Svetog pisma i sukladno time iz kršćanskoga odgoja, ipak je opraštanje prisutno i izvan religioznog konteksta. Jedna od najuobičajenijih riječi bontona jest riječ „oprosti“ ili „izvini“, a njome se ne koriste samo kršćani, ili uopće religiozni ljudi, nego i oni koji sebe smatraju ateistima i agnosticima. Iskustvo opraštanja ili oprosta je različito, jer svaki pojedinac različito shvaća i doživi način na koji drugome oprašta ili način kojim se njemu oprašta. Opraštati se može za različite uvrede ili nepravde: od malih uvreda do onih uvreda na duši čovjeka za koje se pojedinac može i upitati, čemu zapravo služi opraštanje. Ako je rana na duši uvrijeđenoga veća, vrlo često se mogu čuti riječi kao što su „kršćanski sam oprostio, ali nisam zaboravio“. Postoje i oni momenti kada kršćanin jednostavno kaže da ne može oprostiti. 

Što znači oprostiti? Je li opraštanje samo jednostavni poticaj koji dolazi iz primjera milosrdnog odnosa Boga prema ljudima u Starom i Novom zavjetu, ili je opraštanje kršćanski zahtjev, što više zapovijed? Ova tema sigurno ne spada samo u teoretsku razinu, na kojoj bi se eventualno moglo opisati što bi značilo oprostiti, nego naglašeno na praktičnu razinu. Svjesni smo da zbog nemogućnosti oprosta ili opraštanja drugima dođe do raspadanja bitnih životnih relacija: među prijateljima, među bračnim partnerima, unutar određene zajednice, ponekad raskid u takvim relacijama ostaje do kraja života. S druge strane znamo da postoje iskustva u kojima čin opraštanja donosi pozitivni preokret u životu čovjeka. Stoga bih ovdje htio promotriti opraštanje najprije kao nešto što se temelji na posebnoj kršćanskoj logici, a onda donijeti par činjenica koje mi se čine važnim razmišljanje kršćanskom opraštanju.

Logika opraštanja

Volio bih naglasiti da opraštanje nije predmet nekog logičko-posljedičnog istraživanja, tako da bi se moglo izračunati kada bi trebalo a kada ne bi trebalo oprostiti. Ova kalkulantska reakcija na opraštanje dokida se jednostavnim i jedinstvenim zahtjevom koji glasi „oprosti drugome“, bez obzira o kojoj se uvredi radilo. Dakako, težina uvrede nosi sa sobom i težinu opraštanja, ali kršćanstvo ne poznaje trenutke koji bi „sračunali“ kada bi a kada ne bi trebalo opraštati. Mogu se međutim utvrditi činjenice zbog čega je netko uvrijeđen, ranjen, i koliko je zlo nekome naneseno, do koje su mjere pojedini odnosi zategnuti, ali samo kršćansko opraštanje ne slijedi logiku „oko za oko“ ili „zub za zub“. Ova logika ne može biti kriterij za opraštanje, jer opraštanje nadilazi pravednost „oko za oko“. Zapravo, tamo gdje stvari, odnosi i relacije ostaju samo na pravednosti ili ponekad samo na pravičnosti, tu je onda teško govoriti o opraštanju, jer tu nema opraštanja. Ako je netko nekome nanio veliko zlo, pa iza toga taj isti odgovara za svoja nedjela, smiješno bi bilo taj trenutak proglasiti početkom opraštanja. Opraštanje dakle nadilazi pravednost i naravno da upravo stoga predstavlja poteškoću za ljudski razum, koji se onda pita za smisao opraštanja. Ono dakle pristupa s jedinstvenim zahtjevom „oprosti drugome“, pa bila uvreda i najteža. Stoga opraštanje izgleda nelogično, jer ono ide iznad pravednosti, i kao da slijedi svoju vlastitu logiku, koju bismo slobodno mogli nazvati kršćanskom logikom. Ne logiku svijeta, nego logiku kršćanskog života. Zato je potrebno da se kršćanin oslobodi „kalkulantske razine“ i „skoči“ u onu kršćansku, koja je bolna, teška, neobrazložena, ne-logična, ali koja iza sebe nosi „miris“ nade, kršćanske nade i smirenosti, nade u izmirenost s čovjekom i Bogom.

Međutim, nije samo opraštanje nešto što se, očima ovoga svijeta gledano, može nazvati nelogičnim. Slično kao opraštanje „nelogična“ je i ljubav prema neprijatelju. Nelogično je i milosrđe kao nezasluženi dar. Nelogična je i ona situacija kada apostol Pavao kaže da u sebi nosi „nadu protiv svake nade“. Pavao piše kako je nailazio na druge jezike, druge kulture, tuklo ga, zatvaralo ga, pa ga ponovno puštalo, oduzimalo mu dokumente, skrivao se, pa je pješačio, kao bez cilja, pa je doživio i brodolom na putu. On opisuje svoje i vanjske borbe s ljudima i unutarnje strahove. On se ne boji to reći, niti se pravi hrabrim, on jednostavno nabraja sve što čovjeka logički odjeljuje od dobra i sigurna života: nevolje, tjeskoba, progonstvo, glad, mač, golotinja. Sve to, naravno, razumna čovjeka odvraća od puta kojim je prošao Pavao, ali on i dalje ima nadu u Uskrsloga „protiv svake nade“. Nije ovo Pavlovo iskustvo daleko ni od našega. I kod nas postoje nevolje i tjeskobe, mačevi i progonstva, samo što se manifestiraju na drugačije načine: u našim međuljudskim odnosima koji su ispunjeni gorčinom, opakošću, poteškoćama u međugeneracijskoj komunikaciji, u problemima oko bolesti, problemima krađe i lopovluka, u problemu onih koji uzimaju drogu, onih čiji su brakovi rastavljeni, u međukonfesionalnim problemima, u susretu s ljudskom glupošću, bezobrazlukom, zavišću, mržnjom, krađom na političkoj razini, kupovanjem glasova, kupovanjem diploma i sličnim. Svi ovi elementi ruše ljudsku nadu, i čovjeka vuku na neki normalan i logičan životni put, ali Pavao upravo u ovakvim momentima vidi mjesto za izvornu nadu. Jer, tamo gdje je sve osigurano, čisto, jasno, tamo se nema čemu nadati, tek kad je sve „potonulo“ ili kad je najgore, može se osjetiti što znači nada. Nelogično, ali kršćanski.

Na istoj se razini nalazi i logika kršćanskog opraštanja, koja u trenucima koji postaju nemogući, na vidjelo iznosi vrednotu opraštanja. U onim trenucima dakle kada čovjek gubi snagu i volju, ili čak, kako Ivan od križa kaže, kad čovjek izgubi svoje tri bitne sposobnosti i osobine – sjećanje, razum i volju –, u situacijama dakle kada nemaš snage, kada stvari izgledaju nelogično ili čak protiv razuma, i kada gubiš volju da uopće misliš o nekom opraštanju, upravo tu se stvara teren za opraštanje. Jer, oprostiti nema što onaj kome nije naneseno zlo, kao što se nema čemu nadati onaj kome je sve osigurano i sve jasno. Kada je zlo naneseno, kada situacije postaju kritične, tu se stvara teren za oprost, tu se stvara teren za nadu. Zato mi se čini da je uz ovo potrebno još razmisliti o sljedećim bitnim osobinama za praštanje. 

Istina o sebi i opraštanje

Sjećate se možda još iz djetinjstva ili kasnije one biblijske priče iz Postanka (Post, 26-32), skoro na samom početku Biblije, koja govori o Izakovoj djeci Ezavu i Jakovu, blizancima. Ezav se kao blizanče prvi pojavio iz majčine utrobe i bio je runjav, te je zbog tog dobio ime Ezav, a Jakov je bio drugi a pri porođaju je Ezava držao za nogu, te je dobio ime Jakov – ja akaw ili ja akew – onaj koji te drži za petu i ne dopušta ti da napreduješ. Ova simbolika govori o jednom sukobu braće još u majčinoj utrobi, a koji se kasnije i nastavio. Budući su bili blizanci, trebali su biti nekako jednaki, ali otac Izak stavlja naglasak na sina koji se prvi rodio da mu bude predvodnik. To je bio Ezav, no to Jakov nije mogao podnijeti. Sukob se dakle nastavlja i dalje. U kasnijoj njihovoj životnoj epizodi dogodila se jedna laž, koja je dodatno poremetila odnose među dvojicom braće. Jakov se jedne prilike predstavio svome ocu Izaku, koji je zbog starosti već bio oslijepio, pa nije više mogao vidjeti i razlikovati svojih blizanaca, kao njegov sin prvenac, te preuze Ezavovo ime i njime odlazi da uzme blagoslov od oca. Tako je Jakov promijenio svoj identitet koji sada počiva na laži, a u svađi je stalno bio s Ezavom sve dok se nisu razišli i obojica svoj porod izrodili i od njega napravili svoje ljude – narode. Taj sukob je trajao sve do jednog presudnog trenutka u Jakovljevu životu. Na potoku Jaboku tukao se u snu s anđelom Božjim. Tuča se nastavila do onog trenutka dok ga anđeo nije pitao „kako se zoveš?“, a on mu reče po istini da se zove Jakov i da je njegov identitet bio lažan. Anđeo mu reče da se više neće zvati Jakov – onaj koji postavlja zamke drugome – drži drugog za nogu i priječi put drugome – nego će se odsad zvati Izrael. A riječ Izrael dolazi sigurno od glagola šrh – boriti se, ali je to ime izvedenica i od riječi ješurun što znači pošten, iskren, čestit. Jakov dobiva svoj novi i otkupljeni identitet na temelju istine o samome sebi. Pred Bogom nije lagao, nego je rekao istinu o sebi. I ta ga je istina oslobodila, zapravo otvorila put za izmirenje s bratom i s ocem – (čitaj) s čovjekom i s Bogom.

Susret s Bogom zahtijeva istinu o sebi, ne dakle laž, ne namještenu osobu, a istina o samome sebi omogućuje onda izmirenje, pristup bratu s kojim je zaraćen i blagoslov odnosa s drugim čovjekom. Čovjek dakle treba biti svjestan svojih mogućnosti i svojih snaga, ne treba ulaziti u odnos pomirenja na temelju laži o samome sebi: treba znati tko sam, što mogu, treba znati što sam učinio, koliko vrijedim ili ne vrijedim, gdje se trebam bojati a gdje se ne trebam bojati, jednostavno, istina o sebi ne zamagljuje identitet osobe, a identitet omogućuje ili stvara mogućnost za opraštanje. Zato opraštanje ili odluku da se nekom nešto oprosti treba uistinu gledati u svjetlu istine o sebi. Jer onaj koji zamagljuje istinu o sebi, koji je skriva, koji godinama krije nešto što je istina i time ne želi izići pred drugog čovjeka, takav će teško imati mogućnost za istinsko praštanje. Svi oprosti koji nastaju u takvom ozračju jesu lažni, jer je identitet čovjeka lažan. Ako ne želim priznati istinu o svojim i dobrim i lošim stranama – kod nas je bilo puno zlodjela – onda neću moći ni primiti oprost, a niti oprostiti.

Naravno, ovdje ne treba pretjerivati s pojmom „istine o sebi“. Čovjek ne treba ići tako daleko da sve o sebi mora drugome pokazati, ili bolesno razotkrivati svu svoju nutrinu. Ne radi se o tome. Ovdje se misli na one situacije u kojima jedna skrivena istina priječi pomirenje s drugim čovjekom. U pitanju je skrivanje istine, a to skrivanje može ići od skrivanja istine koja se dogodila nekad prije, to skrivanje je, recimo, uzrokovalo nešto što je teško, bolno i mučno, pa sve do osobnih skrivanja u životu: onih kada se krijem iza drugih ljudi a činim stvari po svome, kada se krijem iza moćnih ljudi, a uopće ne mislim kao oni, kada se skrivam iza svetinje, a zapravo se ponašam prilično neljudski. O toj je istini riječ. Istina o sebi otvara put opraštanju. 

Opraštanje u molitvi Očenaš

Isusov nastup prema ljudima, a osobito Isusova molitva Očenaš naglašava nešto bitno za opraštanje i izmirenje. Opraštanje nije neki trenutak koji kod čovjeka dolazi odjedanput kao u igri, spontano i bez puno razmišljanja. Ono ne počinje nekom spontanom odlukom kao kada se u nekom trenutku odlučiš da iziđeš u grad i popiješ kavu s nekim od svojih poznanika. Ono nije od onih odluka koje se donose trenutno. Opraštanje se temelji na jednom dubljem iskustvu prihvaćenosti i oproštenosti, i kao takvo u životu kršćanina igra važnu ulogu.  

Molitva Očenaš donosi gotovo jedno objašnjenje ili jedan uvjet mogućnosti opraštanja: opraštati ne može odnosno nema što, onaj tko nikada nije bio uvrijeđen. Tko na sebi ne osjeća nikakvu uvredu, nikakav nedostatak, nikakvo vrijeđanje, uvrijeđenost ili zakinutost, taj ne može i nema što opraštati. Međutim, mi smo ljudi rođeni na ovaj svijet već s određenim nedostatkom: roditelji nas rađaju u boli, i dolazimo s plačem na svijet. Već sami prvi udisaj zraka je šok za malo dijete. I bolovi su uvreda za ljudsko tijelo. Da ne govorimo dalje o navikavanju želuca na hranu ovoga svijeta, o prvim zubićima, o prvim neispunjenim željama, o prvim sukobima u obitelji – već dolazimo i do nas samih – do uvreda sa strane drugog čovjeka koje doživimo na svom životnom putu, a na tom putu može se doći i do onih uvreda koje nekome život znače.

Evanđeosko naviještanje Boga Oca polazi od jedne činjenice izražene u Isusovom javnom djelovanju a najbolje se očituje možda u zazivu Očenaša, kada Isus veli: „molite… otpusti nam duge naše, kako i mi otpuštamo dužnicima našim“. Izvorni bi prijevod ovog teksta glasio ovako: „molimo te da nam otpustiš grijehe, da bismo i mi mogli otpuštati drugima“. Ovdje nije u pitanju to da mi trebamo oproštenje grijeha sa strane Boga zato što mi, eto kao, opraštamo drugima. Ne  radi se o tome da nama Bog „treba“ grijehe opraštati, jer mi drugima opraštamo, nego je obrnuto: oprosti nam da mi možemo dalje opraštati. I time se naravno mijenja smisao. Iskustvo oprosta mojih grijeha čini me sposobnim da opraštam drugima. Znači, ja mogu opraštati tek kad shvatim da je meni moja slabost ili krivnja otpuštena. Zapravo, mogu opraštati kada shvatim da sam od Boga prihvaćen. Opraštanje u kršćanskom životu počinje onda kada čovjek osjeti da ga je Bog prihvatio, takvog kakav jest, s njegovim manama, propustima i grijesima koje Bog oprašta i koje je oprostio. Tek tada kršćanin može opraštati drugima. Zato je oprost u Isusovoj molitvi lakše razumjeti kao iskustvo oproštenosti sa strane Boga nego kao zapovijed da mi trebamo i moramo drugome opraštati.

Čovjek je ranjiv, ali zavijati rane, i svoje i tuđe, moguće je tek na iskustvu jednog opraštanja, u najširem smislu rečeno, na temelju iskustva prihvaćenosti od Boga. Ovo iskustvo nije nešto samo po sebi razumljivo, niti spada u nekakav vjerski formalizam koji ostaje na riječima. Ovo iskustvo čovjek kršćanin treba u svojoj vjeri osjetiti. Bez tog se iskustva, naravno, i dalje može govoriti o opraštanju i spekulirati o tome zašto treba oprostiti, ali samo iskustvo oproštenosti od drugoga već daje odgovor na pitanje oprosta uopće.

Znamo međutim da kod nas ima puno govora i priče o tome kako smo kršćani pa prema tome i opraštamo, kako smo već više puta oprostili, ali drugi ne prihvaća naš oprost, kako se svakodnevno trudimo da opraštamo jer nam to vjera nalaže.  Treba se međutim upitati najprije: jesmo li mi kao kršćani svjesnih svojih realnih grijeha i svojih pozitivnih strana, te osjećamo li oproštenost svojih slabosti, nedostataka i grijeha sa strane Boga ili sa strane drugog čovjeka. Sigurno ste već susreli ljude kojima su drugi oprostili i koji su doživjeli istinski oprost sa strane drugog čovjeka. Takvi ljudi ne pričaju previše o opraštanju, a niti o tome koliko su oprostili – ne hvale se svojim kršćanskim opraštanjem. Takvi ljudi više govore o iskustvu oproštenosti, nego o samim svojim zaslugama u opraštanju drugima. Svijest dakle o vlastitoj slabosti i iskustvo prihvaćanja, milosnog prihvaćanja od Boga, otvaraju nam put istinskom opraštanju drugima.

Opraštanje u tajni vjere

Sigurno je da se i nakon uviđanja istine o sebi i nakon iskustva oproštenosti od drugih ljudi i dalje možemo pitati za smisao opraštanja. Osobito oni ljudi koji više teže racionalnoj analizi stvari, uvijek se mogu pitati za smisao opraštanja i za ono što se zapravo opraštanjem postiže. Koji je smisao opraštanja i što se njime postiže? Mir vlastite duše? Izmirenje s drugim koje te više nikad ne može navesti na svađu i uvredu? Super i happy-situacija u nastavku životne igre? Možda, ali čini se da cilj opraštanja nije samo životno zadovoljstvo ili zadovoljstvo nesmetanog i neuznemirenog života, nego malo i više od toga.

Opraštanje svojom kršćanskom logikom ne spada u kategoriju nekakvog psihološkog rasterećenja čovjeka, nego ulazi u tajnu vjere. Ne može se teška uvreda i naneseno zlo zaboraviti, ali to ne znači da se takva zla ne mogu oprostiti. Zaborav bi bio odlična metoda, kada bi on bio moguć. Ali opraštanje zapravo i ima smisla tek onda kada su sve činjenice svjesne, sve istine poznate i težina uvrede i zla uistinu jasna i vidljiva. Oprost ne spada u psihologiju ljudske osobe – iako emocionalna psihologija ovu temu dobro razrađuje, nego u tajnu vjere. Opraštanje stoga nema za cilj ono što ima psihologija emocionalno sretnog života, tj. mir duše i nesmetan život. Opraštanje ulazi u tajnu vjere, te kroz ljudske i emocionalne i moralne propuste nastoji sve više otkrivati i tajnu čovjeka i tajnu Boga.