ISUS KRIST – KLJUČ I KLJUČAR, VRATA I VRATAR U ŽIVOT

Detalji

Objavljeno: četvrtak, 24. studenoga 2016.

Prošle je godine papa Franjo na svetkovinu Bezgrješne, 8. prosinca, otvarajući Svete dveri na crkve Svetoga Petra u Rimu, svečano proglasio i otvorio izvanredni jubilej, Godinu božanskoga milosrđa, koju je najavio svojom pečatnicom (bulom) Lice milosrđa - Vultus misericordiae, što je Krist Gospodin. 

Temeljni dokument Drugoga vatikanskoga sabora Lumen Gentium veli da je Svjetlo naroda Krist Gospodin, tako je i ovdje Lice milosrđa Krist Isus - Krist Gospodin. Na Kristovu se licu zrcali Božje lice, u njegovim postupcima zrcali se samo Božje djelovanje. Što čini Isus, čini sami Bog među nama. Isus je paradigma Božjega djelovanja u svijetu. Daleko bi nas odvelo kad bismo nabrajali sve one atribute (pridjevke) koje sebi (pri)daje Isus napose u Ivanovu evanđelju, što je on za nas, svijet i čovječanstvo, ali koje mu pridjevke pripisuju te ga uznose i drugi novozavjetni spisi, poglavito pak sv. Pavao. Bremenito je i krcato nazivlje kojim Pismo i Crkva oslovljavaju i štuju Isusa Krista, Bogočovjeka.

Papa će doskora, na svetkovinu Krista Kralja, zaključiti izvanredni Jubilej. Zatvorit će Sveta vrata Petrove bazilike. Stoga bismo se htjeli osvrnuti na simboliku vrata, koja su prema Jungu jedan od čovjekovih arhetipova. Isus je milosrđe u osobi, utjelovljenje Božjega Milosrđa. Vrijedi progovoriti nešto o vratima kao znamenu, simbolu te se osvrnuti na njihov smisao i značenje, zatim na vrata i hod u običnom životu, ali i u svetim obredima. Mariju nazivamo u njezinim litanijama Vrata nebeska. Vrata su arhetipska slika, s njima se čovjek rađa. Čovjek uvijek misli na vrata, na njih izlazi i ulazi, prolazi, prekoračuje prag doma, kuće, crkve, vrata su razdjelnica koja dijele sveto od profanoga (pro-fanum: izvan Svetoga).

U mitologijama imamo također simboliku prijelaza iz ovoga života u drugi. Na vratima su obično mitske nemani, u grčkoj mitologiji to je troglavi (ili stoglavi) pas Kerber koga treba podmititi da bi dušu pustio do splavara Harona, koji onda preko Stiksa prevozi duše u podzemni, mračni svijet. Kerbera je uspio hipnotizirati i umilostiviti svojim opojnim i zanosnim pjevanjem i lirom tek Orfej u potrazi za svojom premilom Euridikom. Za razliku od groznih mitoloških nemani u kršćanstvu imamo Isusa Krista koji se predstavlja kao onaj koji ima ključeve Života, Smrti i Podzemlja (usp. Otk 1,18), jer je jedini Isus pobijedio smrt, uskrsnuo od mrtvih, vratio se, tako reći, iz Smrti.  

Vrata spadaju na biografiju svakoga života. Svatko od nas ima iskustva s vratima. U stvarnom ali i prenesenom smislu riječi. Vrata u život, vrata iz života, otvorena i zatvorena vrata, niska i visoka, lagana ili teška. Otvorite se dveri vječne!, moli psalmist (Ps 24,7). Vrata roditeljske kuće, dječjega vrtića, školske zgrade, tvornice, ali i dveri voljene nam i drage crkve.

Ulazeći na vrata redovito nam se otvaraju prostori, poglavito pak djeci, kad kreću u vrtić ili školu. Sve je neobično, uvelike strano, novi prostori, prostori slobode, otvaraju se novi obzori i iskustva u odnosu na vanjski svijet. U takvim je iskustvima pojam vrata simbol nade, slobode, zaštićenosti upravo kao što i pozivlje Psalam 100., Uđite sa zahvalama i hvalopojima na vrata njegova, u dvore njegove s pjesmama i klicanjem.

Ovih dana slavili smo i spomen svih vjernih mrtvih, pa nam u sjećanje naviru i posve drukčija vrata. Vrata bolnica, klinika, hospicija, bolesničkih soba, vrata u odaje umirućih gdje gore svijeće, moli se krunica, zazivaju se imena Isusa, Marije, svih svetih, kad se osoba nalazi pred dverima smrti. Ima vrata koja nam se 'pred nosom' zalupe, koja se lako ne otvaraju. Ima ih koja se samo izvana otvaraju (tamnička), gdje drugi imaju vlast nad nama, kojima smo izručeni na milost i nemilost. Psalmist moli, od vrata smrti izbavi me, da naviještam hvale tvoje na vratima kćeri Sionske (9,14), stanje gdje je molitelj bliže smrti nego životu.

Vrata su rječit i višeslojan znamen. Stoga ne čudi da ljudi prelazeći prag, ulazeći u nepoznate prostore, osjećaju nelagodu ili strah, pa i onda kad mislimo da će nam se ispuniti očekivanja. Bog u našemu životu ne ispunjava naša očekivanja ni naše želje, nego svoja obećanja. Ali obećanje postaje konkretno u Knjizi Otkrivenja, gdje nam Gospodin sam poručuje: Evo, otvorio sam pred tobom vrata kojih nitko ne može zatvoriti! (3,8). Upućuje to obećanje Gospodin crkvi u Filadelfiji, ali i svakomu osobno. To je jedno od najljepših i najutješnijih obećanja Svetoga Pisma, iz usta proslavljenoga Gospodina. Svi smo u potrazi za vratima koja se ne zatvaraju, koja nitko više ne može zalupiti, svi tragamo za nadom onkraj vrata smrti, utječemo se Mariji - Vratima nebeskim, koju zazivamo, živote, slasti, nado naša, zdravo! Utješna riječ nade koja je kadra ispuniti i sivilo zimskih dana uskrsnom radošću.

Dani su u mjesecu studenom redovito zavijeni u maglu i sivilo. Magla i sivilo koji se spuštaju mjesecima na sjeveru Europe uzrokom su depresivnih stanja i beznađa. Svi mi živimo od mnogih nadanja i očekivanja, velikih i malih, banalnih i značajnih. Pa premda živimo od mnogih nada, u konačnici svi živimo iz jedne velike i za jednu veliku nadu, naime, onu onkraj smrti. Svi žudimo za vratima koja se nikada ne će zatvoriti, upravo kao što obećaje Knjiga Otkrivenja. I tako nada onkraj smrti, nada u život vječni, nada proći jednom kroz nebeske dveri, Mariju kao vrata nebeska obećanje je koje nam veli da naš život ne svršava u praznini i besmislu. Psiholozi potvrđuju kako čovjek bez nade nije sposoban živjeti, a isto nam vele i filozofi. Ateistički filozof E.Bloch napisao je knjigu Princip nade, jer jedino uvjerenje da život i nakon smrti omogućuje da živimo i preživimo. Nama se kršćanima ta nada objavila u Isusu Kristu, u njegovoj smrti i uskrsnuću. On je Vrata koja nitko ne može zalupiti, zatvoriti. Pavlov spis Rimljanima natopljen je upravo nadom, a naslov enciklike Benedikta XVI. Spe salvi – Nadom spašeni uzeta je upravo iz toga spisa (8. poglavlje).

Drevne nam ikone prikazuju uskrsloga Gospodina s golemim ključem u ruci kojim otvara zasune smrti i vrata u život. Jedini on ima ključeve Života, Smrti i Podzemlja (usp. Otk 1,18), jedini on je Ključ u prostor života i svjetla. Riječ kako on ima ključ Davidov koji otvara, i nitko više ne može zatvoriti, upućena je zajednici u Filadelfiji (Otk 3,7.8), gdje se nalazilo svetište rimskoga dvoglavog boga Jana (odatle mjesec 'januar'), zaštitniku dveri i vrata; božanstvo koje nosi u rukama ključeve prošlosti i budućnosti. Isus svojim uskrsnućem uzima te ključeve, on je odsada Ključar koji otvara sva vrata. Isusov Uskrs nije samo happy-end spram njegove sudbine. Uskrsnuće je konačno, završno otvaranje dveri nade u život.

Kad je riječ o vratima, treba progovoriti i o 'pragu'. Psalmist veli da više voli biti na pragu doma Boga svoga, nego boraviti u odajama grješnika (Ps 84,11). Uz vrata uvijek imamo i simboliku praga, prijelaza i prolaza, prekoračivanja ali i zaustavljanja. Prag povezuje i razdvaja, uvodi u novi prostor ili iz njega isključuje. Svi znamo što znači otjerati nekoga s kućnoga praga. Prag je simbol prijelaza izvana unutra, graničnik koji razdvaja profano i sveto, tržnicu od svetišta i kuće Božje.

Na portalima velebnih crkvenih zdanja, romanskim i gotičkim, nalazimo isklesane raznolike likove, mitska bića i nemani, lavove i himere, ali i svetačke likove poput Mihovila, Petra, Pavla, apostola i svetaca, ali poglavito Marijin lik, u nadsvođenu prostoru. Ti likovi ulijevaju i strah ali i priječe nedostojnima prijelaz preko praga svetišta. Oni su čuvari Svetoga. Nerijetko imamo Kristov lik koji poziva pod svoje okrilje umorne i opterećene. Dakle, i otklon, odbijanje, ali i poziv te putokaz i obećanje sreće, mira i spokoja. Ulazak u svetište prati obred ('čišćenje i pranje svetom, blagoslovljenom vodom', znak križa kojim od sebe odgonimo nečiste sile i prizivamo blagoslov Oca, Sina i Duha Svetoga). Jer, „samo je jedan jedini dan u predvorjima Gospodnjim bolji od tisuću drugih“ (Ps 84,11).

Od malih nogu treba nam netko tko će nas voditi za ruku, uvoditi i izvoditi, pokazivati put, otvarati prava, zatvarati kriva vrata. Marija je Hodegetria – S-nama-na-putu, Putokaziteljica, Ruko-voditeljica. Oslovljavati, upućivati pravu živodajnu riječ, tko će nam biti vrata, i od nas ali i k nama. Isus je za sebe rekao: Ja sam vrata ovcama! (Iv 10,9). Trebamo nekoga tko će nam biti vrata, kroz koja možemo kročiti svjetovima koji nam se otvaraju, ali i za 'zabravljene' svjetove. Jedincata riječ iz Isusovih usta glasi: Ja sam vrata. Kroza me tko uniđe, spasit će se: Ulazit će i izlaziti, i pašu nalaziti! (Iv 10,9). Vrhunac je to biblijske simbolike i tematike spram vrata; te su Isusove riječi ispunjenje biblijskih misli o vratima.

Isus je Jedan i Jedincati koji nam jamči otvorena vrata koja nitko više pred nama nije kadar zabraviti, zasuniti. On je jamac sa svojom Majkom. Daleko više od svih mudrozboraca ovoga svijeta. On svoju riječ ozbiljuje, on iza svoje riječi stoji, svojim životom i križem to jamči. On jamči slobodu, mir i smirenje. Svijetom su prošli toliki lažni proroci obećavajući sreću, zavodili i lagali mnoštvima, a doskora su se očitovali kao zavodnici i praznovi koji su nudili opsjene i maglu. Isus je vrata ovcama i u ovčinjak, u zajedništvo svetih, otkupljenih njegovom krvlju. I jedno je bitno za Isusa: On ne ugoni strah, ne prisiljava, nego nudi slobodu srca i duha.

Hodočasnici smo u životu. Žudnja židovskih hodočasnika bijaše Jeruzalem, zemaljski, sve do dana današnjega. Grad snova i čežnja. Eto, noge nam već stoje na vratima tvojim, Jeruzaleme! (Ps 122,2), moleći za mir u zidinama i pokoj u palačama, da bude mir u gradu, moleći za sreću svetoga Grada. Knjiga Otkrivenja nudi nam sliku nebeskoga Jeruzalema, s dvanaesterim vratima koja se nikada ne zatvaraju, jer ondje nema noći ni mraka, nego Vječno svjetlo. Draža su mi vrata sionska, nego sve nastambe Jakovljeve (usp. Ps 86,2). Znamo iz prošlosti što je značilo kad se uvečer zatvaraju gradske dveri. Znalo se tko je noću smio boraviti u gradu a tko ne (Sjetimo se prakse u Dubrovnika u srednjem vijeku!). Ako bi netko okasnio, ostajao bi pred gradskim vratima i zidinama, bez zaštite, izložen hladnoći, razbojnicima ali i divljim zvijerima. Tomu nema više ulaza. Tko bi zauzeo gradska vrata, osvojio bi i zauzeo grad.

Simbolika dvanaesterih vrata – širom otvorenih na sve strane – znamen je poziva svima bez razlike u Kristovo okrilje, pod Marijin plašt i zaštitu. Prije nego otvori Sveta vrata Sveti otac kuca na njih. Otvorite se dveri vječne! Imamo u Otkrivenju i drugu sliku, gdje Gospodin stoji pred našim vratima i kuca, željan unići k nama, s nama blagovati. Tko čuje njegov glas i otvori mu, unići će k njemu i blagovati s njime. Ali i mi s Gospodinom (usp. Otk 3,20). On nam dolazi ususret, dok mi istodobno kročimo prema Njemu. Traži od nas krajnju i trajnu budnost. Blago onim slugama koje, kad Gospodin dođe, nađe budne, u molitvi (usp. Lk 12,37). Bdijte i molite, Isusov je nalog u Getsemaniju, jer je duh voljan, ali je tijelo slabo, malaksalo (usp. Mk 14,38). On obećaje da će nas osobno poslužiti, nađe li nas budne, spremne, u molitvi (usp. Lk 12,37). Gospodin nas poziva trajno na molitvu. Isto čine apostoli i Marija u Gornjoj odaji. U vremenu kad su dani kraći, kad idemo ususret Gospodinovu dolasku (vremenu došašća), poziv je još žurniji, aktualniji. Ponestane li ulja vjernosti, budnosti i molitve u nama i našim svjetiljkama, može se dogoditi da se zatvore vrata, ostanemo vani, kao one lude djevice iz Isusove prispodobe.

Međugorje, 12. studenoga 2016.
Dr. fra Tomislav Pervan