XII. MOLITVENI IZLET Čistačica crkve i odraslih čitača

Čistačice crkve, odnosno Molitvena skupina Čisto srce stvori mi Bože, i Odrasli čitači, tako smo ih jednostavno nazvali, i ove godine su, kao i prethodnih jedanaest, bili na Molitvenom izletu, koji se s nestrpljenjem očekivao. Autobus je krenuo  9. rujna 2017. u 7,00 sati s crkvenoga parkirališta prema Zadru. Pun je kao šipak; s vozačem nas je 51 u njemu bilo. 

 

Unaprijed smo znali da nas očekuje lijepo putovanje, jer imati fra Milana za organizatora ukazivalo je na to. On je rekao jednom zgodom prije više od 12 godina, kada je osnovao zajednicu čistačica, i nešto kasnije, kada je osnovana skupina odraslih čitača: „Ovi ljudi zavrjeđuju malu pažnju“, a pri tome je mislio na Molitveni izlet. I do dana današnjega niti jednu godinu nije iznevjerio one koje je osposobljavao za ulogu na koju su pozvani od Boga. Najprije su to bili jednodnevni izleti, a kasnije dvodnevni. Uvijek je isticao da novac ne smije biti razlog ostanka kod kuće, te je znao naći načina kako pomoći onima kojima je pomoć potrebna.

Prije nepunih trinaest godina fra Milanova želja je bila doći u Posušje na župu, jer kako je tada rekao: „Prije nego umrem, trebam nešto i za Posušje učinit“. I zaista je učinio! Između ostaloga, njegova sposobnost organizatora i vodiča odvela je mnoge naše župljane u Svetu Zemlju (preko 2000 ljudi!), a i na mnoga druga mjesta.

Bez dužeg čekanja na graničnom prijelazu u Osoju vozimo se prema Zadru. Na odmorištu Krka polusatno druženje uz jutarnju kavicu i lagano buđenje od tmurnoga posuškoga jutra svima je dobro došlo. Na Krki nas obasjava prekrasno primorsko sunce. Kad smo stigli u Zadar, odlazimo u Franjevački samostan na Trgu svetoga Franje. Sudjelovali smo na Sv. misi u samostanskoj crkvi koju je predvodio fra Bojan Rizvan, tajnik Zadarske franjevačke provincije.

 U svojoj propovijedi fra Bojan je apelirao da budemo ljudi vjere i ljudi odgojeni poput svetoga Franje; da ne živimo od tračeva kao oni koji su potrčali farizejima reći da se i subotom radi. Farizeji nisu to vidjeli već su čuli tuđe tračeve, priče i ogovaranja te su povjerovali. Nisu se zapitali je li to zaista prava istina i krije li se u pozadini nešto mnogo važnije. Ukazivao je na to kako se ništa nije promijenilo od tog vremena do dana današnjega. Osuđujemo druge na temelju onoga što čujemo. Tko smo mi da sudimo, pa i onda kada vidimo!? Postoji Sudac koji će nam svima suditi. Govorio nam je da dajemo sebe u ljubavi. Propovijed je bila jako poučna i evanđelje dočarano na jedan način svima nama lako prepoznatljiv. Svetu misu su uljepšale i sestre Petričušić, Danijela i Antonija, sa svojim prekrasnim čitanjem.

Nakon Mise smo pošli u obilazak samostana. Današnji samostan podignut je na temeljima povijesnoga samostana, koji je podignut još za života svetoga Franje 1221. godine i u izravnoj je vezi s njim. U samostanu je svoju prvu redovničku formaciju dobio i Blaženi Jakov Zadranin, koji je radio kao kuhar pa je dosljedno postao zaštitnik kuhara. Glavni oltar samostana posvećen je Gospi Karmelskoj. Iza glavnoga oltara nalazi se nekadašnje svetište i u njemu korska sjedala na kojima smo svi imali priliku sjediti. Na ovom mjestu fratri od 1394. godine svako jutro, popodne i uvečer mole časoslov, te je samo mjesto natopljeno molitvom, kako kaže fra Bojan. U počecima nije bilo tiskanih časoslova pa je jedan fratar bio zadužen za listanje velike knjige koja je bila pisana rukom kako bi svi prisutni mogli vidjeti i čitati. U koru je zanimljiva slika kojom slikar prikazuje smrt svoje žene pri porodu. Njegova je žena na odru, a iznad odra je prikaz žene koja nastavlja život na nebu. Slikar je imao devetero djece od kojih je četvero umrlo, a dječica su na slici prikazana kao anđeli s vjenčićima. Zatim smo ušli u sakristiju, koja se nastavlja na kor, u kojoj je 1358. potpisan Zadarski mir. Po tom ugovoru Mlečani su se odrekli Dalmacije.  U crkvi je smješten oltar svetoga Ante, svetoga Franje, oltar Srca Isusova, oltar svete Male Terezije i oltar svetoga Josipa. Fra Bojan nam je objasnio i značenje starih liturgijskih predmeta iz crkvene riznice koji su se nekada koristili.

Nakon razgledavanja samostanske crkve krenuli smo u klaustar (to je unutarnje dvorište samostana) kako bismo napravili zajedničku fotografiju, a potom svi na zajednički objed u samostansku povijesnu blagovaonicu. Bio je to  doživljaj za pamćenje za sve nas. Hrana je na tom mjestu puno slađa. Nakon objeda nam se pridružuje Anđela, predivna „vodičica“, kako smo je od milja nazvali (riječ je o turističkom vodiču, s pravim imenom: Anđela Nuić Hrboka). Ona nam je približila bogatu povijesnu baštinu grada Zadra.

U 13,30 sati smo skupa sa Anđelom krenuli do Morskih orgulja, koje su jedinstvene u svijetu. Ponekad, kako kaže Anđela, priroda svira cijelu oktavu. Zatim smo čuli mnogo o još jednom umjetničkom djelu, o tzv. Pozdravu suncu koji je smješten neposredno uz Morske orgulje. „Kad se Sunce sakrije iza otoka imate dojam da se ponovo rađa, a ispod naših nogu nastaje igra boja“, priča nam Anđela. Svi sveci koji se slave u Zadru i Zadarskoj županiji nalaze se ispisani na krugu.

Nakon posjeta Morskim orguljama i Pozdravu Suncu odlazimo na Kalelargu, glavnu ulicu u Zadru. Kalelarga je za Zadrane simbol grada, mjesto druženja, zabave, mjesto procesija i svečanosti. Anđela govori o Kalelargi kao mjestu prvih ljubavi, mjestu na kojem se saznaju svi događaji koji su se dogodili ili se tek trebaju dogoditi u Zadru.

Laganim koracima sa zanimljivom Anđelom šećemo do crkve Gospe od Zdravlja. Zadrani su jako vezani uz Gospu od Zdravlja između ostaloga i zbog svetoga Leopolda Mandića koji je u njoj kao veliki ispovjednik nekada boravio tri godine. Ova crkva je srušena u Drugom svjetskom ratu, a zahvaljujući sačuvanim slikama sagrađena je nova identična srušenoj. Upravo u ovoj crkvici 14. rujna 2017. izloženo  je tijelo svetoga Leopolda.

Nakon toga odlazimo do Trga pet bunara koji su sagrađeni za zadarski puk. Strahujući od Turaka graditelji su gradu osigurali dovoljnu količinu pitke vode koja je i u Domovinskom ratu gradu Zadru, nakon što je  ostao 100 dana bez vode, podarila život. Pet bunara služilo je narodu za piće.

Nakon kratke stanke i zajedničkoga slikanja, odlazimo do katedrale sv. Stošije, čije su relikvije stigle još u 9. stoljeću od bizantskoga cara zadarskom biskupu Donatu, te je po njoj i katedrala ime dobila. U katedrali se nalaze četiri oltara: oltar svetoga Krševana, svete Stošije (glavni oltar), oltar svetoga Zoila i svetoga Šime.

Od katedrale se upućujemo prema crkvi svetoga Donata, gdje se proteže pločnik glavnoga trga još iz rimskih vremena, a nosi ime Forum. Došli smo na  središnji dio rimskoga foruma -  Decumanus i Cardo, dvije glavne rimske ulice u Zadru, gdje je i danas originalni pločnik iz rimskoga doba (star preko 2000 godina). Centralni dio Foruma je Stup srama. Priča nam Anđela kako su na njega vezali lancima psovače. Za jednu psovku kazna je bila dva sata na Stupu srama. I tada je, kako ona kaže, bilo korupcije pa bi neki uz pomoć novca izbjegli narušavanje društvenoga ugleda. Na crkvi svetoga Donata, koja je visoka 60 metara, stoji anđeo koji se okreće kako vjetar puše. Anđeo je pokazatelj kakvo će vrijeme biti.
Posjećujemo i crkvu svete Marije uz koju se nalazi najstariji zvonik u gradu Zadru. Idemo do Zgrade suda. Zastajemo kraj jedne gospođe koja prodaje Maraschino, originalni zadarski liker i cvjetnu sol, potpuno prirodnu sol koja se ne kuha već služi kao začin kako se njena vrijednost ne bi oštetila. Jako je zdrava i jako je skupa.

Također posjećujemo i crkvu svetoga Mihovila iz 13. stoljeća, crkvu svetoga Dominika, crkvu svetoga Šimuna, u kojoj se nalazi neraspadnuto tijelo sv. Šimuna. “Ako se pitate kojega Šime, sad ću vam reći: To je onaj starac s bradom iz Biblije koji je u Isusu vidio 'Spasenje svijeta'“, na simpatičan način objašnjava Anđela i nastavlja priču o kraljici Elizabeti Kotromanić, koja se  molila  sv. Šimi da dobije sina. Molbe joj bivaju uslišane, a ona daje izraditi sarkofag od 249 kg zlata i srebra za svetoga Šimu. Anđeli koji drže sarkofag izrađeni su od topova. Nalaze se na glavnom oltaru crkve. Šimin brat je tijelo mislio odnijeti u Italiju, ali zbog nevremena nije uspio. U Zadru se nalazi 14 crkvi, 7 ih je u funkciji – 6 katoličkih i 1 pravoslavna.

Nakon obilaska smo sjeli u kafić na Narodnom trgu, glavnom mjestu okupljanja Zadrana. Duhovita Anđela nam je pričala kako se na tom trgu zna gdje je mjesto oženjenima, a gdje onima koji su „na raspolaganju“. Odmorili smo se pola sata, a onda do Gradske lože gdje su se nalazili u starim vremenima svi važniji dokumenti. Anđela je dala naziv Gradskoj loži „facebook 16. stoljeća“. Već dvije-tri godine u Gradskoj loži je ljeti izložba najotrovnijih živih zmija svijeta. Idemo i do Gradske straže (policijska postaja), Gradske vijećnice, Kalelarge. Tu se rastajemo i pozdravljamo sa Anđelom. Zahvaljujemo joj na ugodnom druženju i na mnoštvu podataka koje je s nama podijelila.

Smještamo se u Nadbiskupijsko sjemenište gdje nas čeka don Roland Jelić, bivši tajnik zadarskoga nadbiskupa mons. Želimira Puljića. Don Roland je danas  ravnatelj sjemeništa. Odlazimo na ukusnu večeru koju nam poslužuju veseli sjemeništarci. Nakon večere nam don Roland drži kratko predavanje o sjemeništu i sjemeništarcima u njemu (15 mladića). Don Roland se u svojoj dobrodošlici osvrće na važnost odgoja djece, na današnje vrijeme u kojem je odgoj zbog zaposlenosti roditelja ostavljen po strani. Osvrće se na bitno u životu, a to je biti ponajprije čovjek, a onda katolik. Govorio je s puno ljubavi o mladićima sjemeništarcima, njihovim obvezama i životu u sjemeništu. Kuća opstaje djelomično i od gostiju, grupa vezanih uz crkvu, hodočasnika koji dolaze sa svojim župama, kao što smo mi bili. Sjemeništarci  ne plaćaju boravak. Rastajemo se s don Rolandom i odlazimo laganom šetnjom u obilazak grada, a potom  na počinak.

Drugi dan (nedjelja, 10. rujna) se budimo  u osunčanom Zadru u predivno nedjeljno jutro. Nakon doručka idemo na Sv. misu u katedralu svete Stošije u devet sati. Katedrala je preko puta sjemeništa. Svetu misu predvodi don Josip Radoica Pinčić, župnik. On nam, tumačeći nedjeljno evanđelje, kroz propovijed ukazuje na to što učiniti ako naš bližnji pogriješi. Trebali bismo otići k njemu i nasamo ga upozoriti u ljubavi. Ako ne posluša, poći do njega s još jednim prijateljem u nadi da će nas poslušati. Ako li ni tada ne posluša, onda treba reći Crkvi. Ako ne posluša ni Crkvu, smatrati ga grješnikom i odmaknuti se od njega. Svećenik priznaje kako je njima danas najteži posao upravo ovo evanđelje provesti u djelo. Nakon Svete mise narodu se po želji župnika obratio fra Milan koji poziva Zadrane da budu naši dragi gosti u Posušju. Iznosio je podatke o našem gradu na takav način da smo i mi Posušani ostali zatečeni. Njegovim izlaganjem postali smo svjesni koliko smo „bogati“. Čudili su se Zadrani koliko vjernika dolazi svake nedjelje na Svete mise, koliko imamo krštenja i vjenčanja tijekom godine. Svoje iznenađenje nisu mogli skriti.  A mi smo se ponosni, nakon završnog blagoslova, uputili prema sjemeništu. Odlazimo po naše stvari koje zajedno sa sjemeništarcima nosimo do autobusa. Od njih se opraštamo s iskrenom zahvalnošću za sve što su učinili za nas tijekom našega boravka kod njih.

Vozač autobusa „Posušje-Busa“ gosp. Dalibor Topić vozi nas danas najprije prema Novigradu, gdje nas čeka gosp. Hrvoje Vulić, naš „poslovni partner“ za razgledanje Kanjona Zrmanje. Napuštamo autobus u Novigradu i presjedamo u dvije brodice, kojima plovimo nekoliko sati kanjonom do samoga izvora rijeke Zrmanje uz pjesmu i gangu posuškoga kraja, ali i uz stručno vodstvo gosp. Šime Šoše, fra Milanova poznanika s hodočašća u Svetu Zemlju, i njegovoga nećaka gosp. Vulića. Rijeka Zrmanja je tisućljećima probijala put prema moru kroz tvrdu karbonatnu podlogu čime je stvorila jedan od najimpresivnijih kanjona u Hrvatskoj. Zaštićen je kao značajni krajobraz i svake godine privlači veliki broj zaljubljenika u prirodne ljepote. U Kanjonu su snimani mnogi filmovi, između ostaloga i poznati film Winnetou.

Ručali smo u restoranu Kalada u mjestu Ribnica. Od hrane nema čega nije bilo na stolovima. Nedjelja je! Najprije je poslužen aperitiv, zatim juha, pa riba, pa roštilj, pa krumpir, pa pizza, dagnje, sladoled, vino, kava – i što je tko još poželio. 

Netom što smo završili s ručkom, počela je padati  lakša kiša. Dragi Bog nam je dao plovidbu bez kapi kiše, a već u toj noći, kako smo kasnije saznali, Zadar je doživio prirodnu katastrofu, nezapamćene poplave.

Nakon ručka sjedamo u autobus i uz zvuke pjesme stižemo najkraćim putem do Knina. Posjetili smo crkvu Gospe Velikoga Hrvatskoga Krsnoga Zavjeta. Crkva, upravo otvorena za Večernju misu, je nevjerojatne ljepote, spektakularna, atipična, ne postoji nešto slično njoj. Tko uđe u nju, doživi nešto nevjerojatno, nešto što osvaja i oko i osjećaje, kako kaže fra Milan.  Liturgičari nisu baš sa svim rješenjima oduševljeni, ali... Od Knina se vozimo preko Sinja, Trilja do našega Posušja. Pjesma nije prestajala. Stižemo oko 22,00 sata. Svi smo, Bogu hvala, kući stigli živi, zdravi i s obiljem lijepih dojmova, o kojima ćemo još dugo pričati i pohranit ih u vlastiti „trezor“ nezaboravnih uspomena.


Tekst: Ružica Vranjković
Fotografije: Ružica Vranjković i još neki izletnici

free joomla templatesjoomla templates
2017  Župa Posušje