Predavanje fra Šimuna Bilokapića

Detalji

Objavljeno: utorak, 24. listopada 2017.

Iskrenost / neiskrenost

Uvod
Razmišljamo večeras o iskrenosti i neiskrenosti; posredno o istini i laži. Razlog je jednostavan. Svaki je čovjek, obitelj, bilo koja zajednica, a kamoli svijet u cijelosti, poprište stalne borbe između ovo dvoje. Borba je nekada nemilosrdna, iscrpljujuća, neizvjesna i nikad bez posljedica. Danas, čini nam se, značajnu prevagu osobito u društvenom životu, ima nažalost ova druga – neiskrenost, sa svojim vjernim pratiljama kao što su laž, manipulacija, prijevara, prijetvornost. Susrećemo ih nažalost u braku, obitelji, politici, ekonomiji, medijima... Riječ je o kvalitetama koje, uzete svaka pojedinačno i sve zajedno, rađaju rasulo, rastaču zdrave međuljudske odnose, promiču nepovjerenje i nesigurnost, dehumaniziraju. Upravo zbog toga, više pozornosti posvećujemo vrednoti iskrenosti s iskrenom željom da ta ista krepost zaživi u svakidašnjem ljudskim životima i našim međusobnim odnosima.

Uporaba riječi „iskrenost“ u svakidašnjem životu
Jesmo li ikada razmišljali o tome koliko pojam „iskrenosti“ zauzima prostora i vremena u našim životima? Puno, iznenađujuće puno, što samo govori o njezinoj važnosti!
Odmalena, osobito u kršćanskim sredinama, djecu se uči i odgaja na iskrenosti, na dužnosti govorenja istine a izbjegavanja laži. Uči ih se skladnosti i podudarnosti između mišljenja, govorenja i postupanja; prema sebi, drugima i posebno Bogu. Ako lažu i psuju prijeti im se, osim paklom i đavlom, čak i „pratrom“ koji bi im - nepravedno je to prema fratrima, a stravično za djecu - mogao odrezati jezik. Na vjeronauku ili nekadašnjoj „dotrini“ uči ih se dosljednosti: potvrdnom govoru - ako nešto jest, niječnom govoru - ako nešto nije. Kad porastemo, pučka nas mudrost, sažeta često u poslovice, hrabri da budemo „muško“ i da kažemo „popu pop a bobu bob“ ili „što jest - jest, a što nije – nije“. Svi ili barem većina priželjkuje, a neki to i zahtijevaju, iskrenost u mladenačkim, bračnim, obiteljskim, prijateljskim vezama i odnosima.

Osim toga pregršt je situacija u svakidašnjem životu koje su obilježene tim pojmom: pisma i mailove završavamo iskrenim pozdravima, za nekoga kažemo da je iskren prijatelj, za nečiji odnos da se radi o iskrenom odnosu i iskrenoj ljubavi, za nečiji pogled da je iskren pogled. Govorimo o iskrenom osmjehu, iskrenim željama, iskrenoj sućuti, iskrenoj isprici, kajanju, ispovijedi... Dakle, i radost i žalost, i nadu i beznađe, i ljubav i mržnju, i krepost i grijeh - sve je moguće okarakterizirati i vrednovati kao iskreno i/ili neiskreno.

Očito je, i to smo željeli istaknuti, da je pojam iskrenosti duboko i intimno vezan uz čovjeka, cijeloga čovjeka, njegovu misao, riječ, djelo, ponašanje i da prožima sve segmente njegova osobnog i društvenog života. Odatle nužnost odgovornosti, ali prije svega potreba ispravnog razumijevanja tog pojma.

Određivanje pojma
Što je to iskrenost? Tko je iskren čovjek? Odgovori na ovo jednostavno pitanje su mnogostruki, vrlo različiti i nekada krajnje složeni. Tako je uvijek: komplicirani odgovori na tako jednostavna i naizgled samorazumljiva pitanja! A odgovori idu od tvrdnje da je iskrenost „surova krepost“, društveno opasna, teško uskladiva s prijateljstvom, afektima i simpatijama, zato što ih iskrenost, doslovno, masakrira; idu preko zgodne doskočice da je iskrenost iznimno cijenjena, ali premalo ljubljena gospođica i rijetki su koji je žele za suprugu; do tvrdnje konačno da je ona plemenita krepost duše, kraljica mnogih kreposti. Neki je usko povezuju s istinom i istinoljubivošću pa je jednostavno - bez ikakvog poetskog, estetskog, moralnog ili psihološkog ukrašavanja - definiraju kao sukladnost misli, riječi i djela, harmonija onoga što se misli, govori i radi; vide je kao čistu suprotnost dvojnosti, dvosmislenosti, dvoznačnosti.

Možda nam najjasnije razumijevanje pojma iskrenosti pruža etimologija ove riječi na latinskom jeziku: latinski „iskrenost“ i „iskren“ znači „sincertias i sincerus“. Etimolozi vjeruju da ova riječ dolazi od „sine cera“ što znači „bez voska (saća)“. Riječ je o slijedećem. U vrijeme starih Rimljana nije postojao šećer, pa se za zaslađivanje pića upotrebljavao med. Nisu međutim svi pčelari i medari bili časni ni pošteni ljudi! Da bi dobili što više meda za prodaju, često su ga miješali sa pčelinjim voskom, čineći ga tako manje čistim, a samim time i lošijim. Riječ iskren („sincerus“) označavala bi dakle osobu „sine cera“, bez voska (saća), neonečišćenu, bistru, autentičnu, ne krivotvorenu, neizobličenu osobu, osobu koja ne upotrebljava trikove, nije „premazana svim mastima“, ne glumi, ne vara u odnosu s drugima. Riječ je o pročišćenoj, otvorenoj osobi, osobi bez filtera, odgojenoj, uljuđenoj, poštovanoj, hrabroj osobi. Iskrena osoba je iskrena u nakanama, riječima i djelovanju. Ne boji se suda i prosudbe, ne želi se dopast svima i pod svaku cijenu, osobito ne na uštrb istine, zna govoriti u pravo vrijeme i na pravi način. Doslovno: njezino je da-da, a ne-ne! Mi kršćani bismo rekli: evanđeoski inspirirana i utemeljena osoba.

Hrvatska riječ „iskren“, „iskrenost“ dolazi, čini se, od riječi iskra, iskriti. Zanimljivo je da i riječ Uskrs dolazi od iste riječi – iskra ili krijes. Paralela između ovo dvoje, između iskrenosti i Uskrsa, moguća je! Ono što je Uskrs na nadnaravnoj razini za čovjeka i čovječanstvo, to bi na naravnoj razini mogla i trebala biti iskrenost: „Uskrs u malome“, novo rađanje, novi život, svjetlo u noći i bespuću, pobjeda nad tamom, grijehom i smrću, prosvjetljenje ljudskih života i odnosa.

No, kada govorimo o iskrenosti, ne smijemo nikako zaboraviti činjenicu da iskra, što ćemo vidjeti kasnije, može zapaliti, uništiti, u pepeo pretvoriti nešto lijepo i dragocjeno, nešto što smo dugo i strpljivo stjecali i gradili. Iskrenost može biti - za razliku od Uskrsa - vrlo nezgodna, čak negativna, ako nije zapaljena na pravom mjestu i u pravo vrijeme.

Kako bilo, mnogi smatraju da je iskrenost upravo ona kvaliteta koju najviše tražimo i želimo kod osoba s kojima živimo i dišemo, koje nas povazdan okružuju. I zaista, na pitanje o karakteristici koju netko najviše cijeni kod druge osobe, u 90% slučajeva, prema nekim anketama, odgovor je: iskrenost. Sami smo napokon ponosni ako tu plemenitu krepost duše imamo među vlastitim kvalitetama.

Evanđeoska iskrenost
Iskrenost, istinitost i istinoljubivost mirišu prije svega Evanđeljem! Isus je iskren i poziva druge na iskrenost! Nukleus njegova naučavanja je zapravo kritika svakog oblika dvojnosti i prijetvornosti. Traži da riječ bude ogledalo srca koje ne smije biti kontaminirano. Ako je srce dobro i čisto, takva će biti i izgovorena riječ. Ako je naprotiv zatrovano, riječ će biti sumnjiva, predznak zločestoće i nagovještaj sukoba (Mt 15, 17-20). Zapravo, svakovrsna zla djela samo su materijalizacija zlih riječi, nakon što su te zle riječi posudile glas zlome srcu.

Jezik i pravilo koje Isus nalaže svojim učenicima je „da, da i ne, ne“. Želi da se vjeruje izrečenoj riječi, ne samo zbog dostojanstva riječi i čovjeka, nego i zato što bi svaki društveni i zajednički pa i crkveni život bio nemoguć kada se ne bi vjerovalo onome što drugi govori. Naravno, poštujući pravilo: „bezazleni kao golubovi i mudri kao zmije“. Prevariti nekoga znači dvoje: odnositi se prema drugome kao neprijatelju i istovremeno, što je još gore, obeščastiti samoga sebe, proglasiti se nedostojnim povjerenja. Razumljivo je onda zašto Isus ne želi da se iz usta njegovih učenika čuje laž, da se sa kršćanskih usana razlijeva otrov neistine. Dobar Kristov sljedbenik je onaj koji sustavno prihvaća princip iskrenosti, jednostavne dječje istinitosti i istinoljubivosti.

Evanđeoska iskrenost ima veze sa odnosima. Ako si iskren s drugima, onda si iskren i sa samim sobom, što je bitni preduvjet da budeš iskren i sa svojim Bogom. Autentičnost kršćanskog života odražava se u iskrenosti prema Drugome i drugima. Biti iskren s vlastitim supružnikom, s djecom, s kolegama na poslu, s državom u trenutku plaćanja poreza; to je cijena istine u praktičnom životu. Iskrenost može ostaviti dojam da smo slabi u usporedbi s drugima. Ona nas može stajati karijere, prouzročiti mnoge nepravde. Mnogi misle da se više isplati lagati, manipulirati, iskorištavati; to je, kažu, put dobitka i sreće, to je odlika hrabrih i jakih. I neki se kršćani zaista pokolebaju, zagaze širokim putem, putem laži i neiskrenosti. Međutim, ružne i neugodne posljedice iskrenosti nas nipošto ne bi trebale čuditi niti zbunjivati! Zar nije ista situacija sa poniznošću, praštanjem, ljubavlju i mnogim drugim evanđeoskim vrednotama? Ali to je cijena slobode, cijena spašenosti i otkupljenosti, to je cijena pripadnosti Kristu, cijena mira koji proizlazi iz dosljednosti i iskrenosti.

Dobro, ako je iskrenost tako lijepa, ako je dobra za društveni život i međuljudske odnose, korisna za brak, obitelj, prijateljstvo, ako je zahtjev evanđelja, zašto onda toliko muke oko nje, zašto glumatamo, zašto se služimo smicalicama, zašto smo u konačnici neiskreni?

Razlozi neiskrenosti?
Neiskreni smo više-manje zbog istih razloga zbog kojih smo i lažljivi!
Iz vjeronauka i s „dotrine“, a posebno iz svakidašnjeg života nam je poznato da postoje različite vrste laži koje skrivaju različite motive, različite razloge ne-govorenja istine. Pojedinac laže zbog slabosti, zbog straha, zbog postignuća nekakvog dobrog cilja, zbog toga da mu netko povjeruje, da se pokaže važnim, zbog ljubomore i zavisti; laže zbog toga da bi nekoga zaštitio, da nekoga ne bi uznemirio ili oštetio, da mu netko ne bi stvarao probleme. Stara katolička moralka različite vrste laži, a time i neiskrenosti, i njihove različite motive, sažeto izriče na slijedeći način (Š. Šipić).

Postoje:
Laž iz šale - to u pravom smislu i nije laž, jer dotični nema nakanu lagati. Tim više ako i oni kojima se govori shvaćaju to kao šalu.
Laž iz potrebe - ta se vrsta laži izriče s namjerom da se odstrani neko zlo od sebe ili od nekoga drugoga, odnosno da se postigne neka korist za sebe ili za drugoga.
Pogibeljna laž - sastoji se u tome što se lažju želi bližnjemu nanijeti neko zlo.

Hipokrizija - je specifična vrsta laži. Ona se ostvaruje onda kada se netko pričinja da je bolji nego što jest. Nakana onoga koji se pretvara može biti zla! A možda se samo pretvara da drugoga ne sablazni. O nakani onoga koji se pretvara ovisi i zloća hipokrizije.

Simuliranje - je također laž. Ono se ostvaruje kada se upotrebljavaju znakovi u drugu svrhu nego što oni znače po svojoj naravi, npr. poljubac u svrhu izdaje.
Hvalisanje - je prenaglašavanje vlastite zasluge za ono što je učinjeno. Laž se pri tom ostvaruje ukoliko se sebi pripisuje više nego što jest, osobito ako se pripisuje ono što nije. Pouka: uvijek smo na dobitku kada o sebi govorimo strogo, ispravno i oštro: kada se optužuješ, drugi će ti naći isprike, drugi će te opravdati. I obrnuto: kada sam tražiš isprike, drugi će te optužiti i osuditi.

Samopotcjenjivanje - je protivno hvalisanju, barem s formalne strane, iako ono može biti učinjeno s nakanom kao i hvalisanje. Samopotcjenjivanje se ostvaruje kod onoga koji niječe ili umanjuje vrlinu koju ima, odnosno sebi pripisuje manjak koji ga tišti. U svakom slučaju radi se o neiskrenosti. Takvi ljudi su skloni onda laskanju i ulagivanju.

Ogovaranje i kleveta - nište dobar glas i čast bližnjega. Svatko ima pravo na dobar glas. Stoga, ogovaranje i kleveta vrijeđaju pravdu i ljubav prema bližnjemu. (Ogovarati znači bez objektivno valjana razloga, otkrivati tuđe mane i pogreške osobama koje to ne znaju; Klevetati znači tvrdnjama suprotnim istini, škoditi dobru glasu drugih; ocrnjivati druge).
Psiholozi kada govore o razlozima laganja i neiskrenosti poseban naglasak stavljaju na tri razloga: naviknutost, strah i vlastitu nesigurnost.

Lažemo i neiskreni smo zbog naviknutosti. Mnogi smo, već od malih nogu i u određenim situacijama lagali kako bismo dobili nešto što nam se sviđa ili nam je u interesu: priznanje, odobravanje, nagrada od vlastitih roditelja ili izbjegavanje kazne i drugih neugodnosti. Nijekali smo također učinjene gluposti ili smo za njih optuživali druge. Takva i slična ponašanja rodila su uvjerenjem da je neiskrenost, nečasnost, pa i laž ono što nas izvlači iz nevolja, lišava kazni, omogućuje pristanak, odobravanje, nagradu od osoba koje nas okružuju. Laž i neiskrenost se vide kao učinkovita sredstva za postizavanje određenih ciljeva. S vremenom, takvi nečasni čini se pretvaraju u životne stavove da bi konačno postali navikom odnosno automatsko, gotovo nesvjesno ponašanje.

Neiskreni smo i lažemo zbog straha. Strah je zasigurno jedan od važnih razloga koji potiče osobe na nečasne stavove i ponašanja prema drugima. Radi se često o bojazni da povrijedimo ili ranimo neku dragu osobu, da srušimo neku afektivnu vezu, izgubimo nekoga do koga nam je stalo, ili se radi o strahu da nećemo uspjeti postići nešto što je tako lako ostvarivo uz pomoć sitnih prijevara i poluistina.

Neiskreni smo i lažemo zbog nesigurnosti. Biti iskren znači pokazati se drugima u svjetlu kakav uistinu jesam i posljedično izložiti se njihovim kritikama ili negativnim sudovima. Iza nekog nečasnog ponašanje krije se često velika razina nesigurnosti koja se pretvara u strah da ćemo biti loše suđeni i prosuđeni ili da nećemo uspjeti dobiti pristanak svih samo zato što smo izrazili suprotno mišljenje. Nečasnost i neiskrenost postaje, u određenom smislu, jednostavni mehanizam kojega upotrebljavamo, često nesvjesno, da bismo zamračili svoju ranjivost. Riječ je o nekoj vrsti samoobrane od izvanjskih napada. Zato se prilagođavamo svemu i svačemu: situacijama, ljudima, većini, većinskom mišljenju i ponašanju.

Unatoč „razumljivim“ razlozima koji potiču čovjeka na laž, a koji reflektiraju zapravo ljudsku slabost, posrnulost i grešnost, ipak se potrebno uvijek sjetiti one stare mudrosti o kratkim nogama i beskorisnosti laži. Naravno uz duboku svijest o njezinoj grešnosti i pogubnosti.

Koji je odnos iskrenosti, istine i laži?
Vidjeli smo što je iskrenost (krepost usko vezana uz istinu), a što je neiskrenost (mana usko vezana uz laž) i prevalentne motive ove posljednje. Sada nas zanima odnos između iskrenosti, istine i laži. Konkretno pitanje glasi: trebamo li uvijek, iz ljubavi prema istini i u ime iskrenosti, reći spoznatu istinu? Postoje li slučajevi u kojima je dopušteno lagati, biti neiskren?

Iako svi ljudi cijene istinu, svi se prema njoj u konkretnim životnim situacijama ne donose na isti način. Zato su i odgovori na postavljena pitanja opet vrlo različiti. Velik broj ljudi duboko je uvjeren, i tako se ponaša, da je sasvim opravdano lagati, ako su u pitanju ozbiljni i važni razlozi. Drugi opet smatraju da je neka laž dozvoljena ako nikome ne čini zlo, kada nije izrečena sa zloćom ili s nakanom da se nekome naškodi ili nekoga ošteti. Dio takvih vjeruje da onaj koji uvijek govori istinu je: ili luckast, ili idiot, ili naivni zanesenjak. Njegova sudbina slična je sudbini okorjelih lažaca, a to je izoliranost. Neki opet uporno tvrde da je uvijek potrebno govoriti istinu, koliko god ona bila neugodna i bez obzira na posljedice koje može eventualno polučiti. Konačno, velik broj ljudi smatra da se nikada ne smije lagati, ali i da ne treba uvijek kazati istinu. Tko je u pravu?

Sveti Augustin ne dopušta iznimke na dužnost govorenja istine. Za njega je laž izvor, ishod i rodilište grijeha. Ako je Bog istina, laž nije ništa drugo doli podvala i proizvod Sotone. Augustin ne smatra opravdanom laž ni u slučajevima u kojima bi ona mogla spasiti nečiji život, budući da bi se u takvim okolnostima radilo o dužnosti koja se tiče spasenja tijela pod cijenu da se izgubi duša. Evo razjašnjenja Augustinove tvrdnje! U ovoj situaciji Augustin se ravna načelom „manjega zla“. Prema tom načelu nikad nije dopušteno direktno učiniti neko moralno zlo (u ovom slučaju laž), da bi se spasilo fizičko dobro ili izbjeglo fizičko zlo (u ovom slučaju tjelesni život i smrt). Moralno dobro je uvijek važnije od fizičkog dobra, a moralno zlo je uvijek teže od fizičkog zla! Tim više, tvrdi Augustin, što postoje i drugi putovi kojima je moguće izbjeći laž, a postići isti rezultat, kao što su primjerice šutnja, ili propust, ili čak vlastito žrtvovanje. Neki smatraju također da nije dopušteno lagati pa ni pod cijenu spašavanja čovječanstva, jer laž, ako i ne šteti nekome drugome, šteti čovjeku i čovječanstvu općenito.

Teolozi zaključuju ovako: premda mora biti istinito ono što se govori, ipak nije uvijek dužnost govoriti sve što je istina, a nekada se to i ne smije. To može biti primjerice slučaj kada netko nema pravo na određenu istinu, kada netko pita za ono što mu nije naša dužnost kazati, kada postoje razlozi za tzv. „misleno ograničenje“, kada postoji obveza čuvanja tajne, napose ispovjedne tajne. Ali, ni tada se ne smije lagati da bi se drugoga navelo u zabludu. Misleno ograničenje obistinjuje se onda kada se na postavljeno pitanje odgovara neodređeno, kad u odgovoru nije sve rečeno, ili je nešto nadodano.

Ako se još jednom vratimo dječačkoj dobi, vjerujem da ćemo se sjetiti nastojanja naših roditelja i odgojitelja da nas nauče obvezi: govoriti istinu i svu istinu, i ništa drugo osim istine, ali se isto tako možemo sjetiti njihovih poticaja da sakrijemo, da se suzdržimo ili da prešutimo istinu u onim situacijama kada bi otvoreno govorenje istine moglo rezultirati nerazboritim i opasnim. Smatrali su, ne na temelju teoloških umovanja, nego na temelju naravne razboritosti, da istina može biti tako brutalna da je bolje ne reći je ili naći načina da je nitko ne sazna. Naslućivali su također da iskrenost bez kočnica može biti krepost koja završava u zločestoći; da se iza takve tobožnje apsolutne iskrenosti može skrivati vrlo zločesta nakana, radikalno različita od one nepatvorene istinitosti i iskrenosti. Pod krinkom navodne iskrenosti nekoga se želi i može namjerno uvrijediti, poniziti, narugati mu se ili jednostavno zabaviti se na račun drugih osoba. Autentična iskrenost nema nikada neke druge ciljeve.

Uz ovaj načelni stav spominjemo se kratko dvaju konkretnih slučajeva u kojima može doći do kolizije između iskrenosti, istine i laži.
Prvi slučaj tiče se govorenja istine teško ili na smrt oboljelom čovjeku. Neki kažu da tako mučnu istinu treba sakriti i da princip iskrenosti i istinoljubivosti - poradi suosjećanja, samilosti i drugih razloga - mora doći u drugi plan. Jedan dio njih tvrdi čak da liječnik laže ako kaže „istinu“ pacijentu, osobito navodnu istinu da će uskoro umrijeti, jer nitko nikada nije siguran u konačni ishod neke bolesti. Svoj stav potkrepljuju tvrdnjom da ni Bog na Sinaju nije rekao da treba reći istinu uvijek, nego samo da se ne daje lažno svjedočanstvo.

Drugi su, s druge strane, duboko uvjereni, kada je riječ o sličnim slučajevima, da je teška dužnost i obveza biti iskren i uvijek reći istinu teško oboljelom pacijentu. Razboritost međutim nalaže da se pri izricanju istine vodi računa o načinu, vremenu i prostoru kazivanja kao i o pacijentovoj naravi, dobi i posebnim okolnostima. Postojeća dilema dakle upućuje na nužnost prilagođavanja vlastitog govora bolesniku, a ne na pokušaj prilagođavanja istine trenutnoj situaciji, a još manje njezino skrivanje, modifikaciju ili manipuliranje.

Drugi slučaj tiče se „bratske opomene“, u kojoj se također aktualizira odnos istine i iskrenost. Iskrenost je rekosmo dobra i poželjna vrednota koja ipak ima svoje „ali“, osobito u slučajevima dužnosti opominjanja osobe koja je pogriješila. Praksa tzv. "corectio fraterna" ili bratske opomene nije na dobrome glasu, ali je hitno potrebno ponovno je uvesti u kršćanski život. Ogromna je njezina važnost ako se izreče s mjerom i na pravi način.

Zato, evo nekoliko savjeta. Onaj koji opominje treba prije opomene pasti na koljena i moliti. Ne treba opominjati u svako vrijeme, u svakom trenutku, u svakoj prilici i za beznačajne stvari. Treba opominjati u prikladno vrijeme, kada se možemo nadati dobrome plodu i pozitivnoj reakciji. Treba opominjati s velikim poštovanjem i ponizno. Nikada se ne smije opominjati ako smo potaknuti strastima ili srdžbom, skrivenim nakanama ili vođeni zlim ciljevima. Ne smije se nikada, barem početno, opominjati u nazočnosti drugih.

Iskrenost, očito je to i iz ova dva slučaja, treba svoj prostor i svoje vrijeme. To hoće reći da u nekim situacijama treba čekati pravi trenutak, osobito kada treba izreći istinu koja je djelomično negativna, teška, nezgodna. Pa i u svakidašnjem životu, ako smo odlučili ozbiljno i iskreno progovoriti s nekim, čekajmo trenutak u kojemu ćemo biti sami. Ako na tome inzistiramo pred drugim osobama, na neprimjerenim mjestima, u neprikladno vrijeme, to bi moglo zbuniti ili čak uvrijediti našega sugovornika. Rizik je također da se takva naša iskrenost interpretira kao pokušaj ismijavanja. Uz to važan je također direktan razgovor, licem u lice, bez nekakvih vanjskih posrednika, poruka ili nekog drugog sredstva koje bi moglo promijeniti ili čak iščašiti pravo značenje naših riječi.

Iskrenost, očito je, traži puno ljubavi i razboritosti; traži onu naravnu životnu mudrost koja zna biti strpljiva i voditi računa o drugome. Bez takvih i sličnih predispozicija iskrenost postaje vrlo opasno oružje, uvredljiva i razorna mana.

Mane protivne kreposti iskrenosti
Neke smo od njih već susreli! Neprijatelji iskrenosti su duh laži i prijevare, duh podvojenosti i manipulacije koji se kriju iza tolikih maski i sitnih gluma u našim svakodnevnim životima i odnosima. Iskrenost najviše rastaču grijeh oholosti koja napuhuje ego i grijeh zavisti, iliti užasne frustracije koja izjeda i rastače osobu iznutra. To su mane koje spadaju među sedam smrtnih grijeha, a nastoje zamračiti i obezvrijediti kvalitetu svega: stvari, osoba i događaja.

Duh racionalizacije, odnosno vješto opravdavanje razlogâ vlastite neiskrenosti, je mana koja oslabljuje krepost iskrenosti. Rastaču je potom već spomenuti i dobro poznati grijesi ogovaranja, klevetanja, ocrnjivanja, ulagivanja, licemjerja… i mnogi drugi grijesi specifični za situacije i okolnosti u kojima se od pojedinca traži da bude zaista iskren.
Vjerujem da poznajemo one klasične mane protivne kreposti iskrenosti. Ne želimo ih ovdje ponavljati nego radije svraćamo pozornost na aktualni trenutak i neke nove ili možda ipak samo stare mane, ali u novome ruhu.

Suvremeno društvo i kultura žive doista pomalo čudne oblike iskrenosti. Pažljivi promatrači ih sažimlju u slijedeću formulu: maksimalna iskrenost = minimalni sram ili ih rezimiraju u tvrdnji: da se danas u ime tobožnje autentičnosti i transparentnosti živi čisti prostakluk i bestidnost! U pozadini takvih ponašanja stoji zapravo zabluda koja iskrenost brka sa spontanošću a koja se ravna nekakvim životnim načelom: ništa kočnice, ništa pravila, ništa prikrivanja. Govorim i činim sve ono što mi prvo padne na pamet.

Spontanost je rekosmo lijepa ljudska kvaliteta. Djeca su spontana, čisti i jednostavni ljudi su spontani. Ali ovako shvaćena, spontanost se prezentira kao čisti nagon koji ne tolerira razumsko posredovanje, nego je direktna, neobuzdana, primitivna. Nije krepost, nije kultivirana, nije humana, nego je samo oslobođenje nagona, puko pražnjenje, čista inkontinencija. Nije niti bezazlena! Takva brutalna otvorenost ili spontana iskrenost često proizvodi teške štete bližnjemu i uopće međuljudskim odnosima. Ranjava tuđu senzibilnost, ne brine se za tuđe osjećaje, razara društvene veze.

Čini se da su kulturološka događanja 60-tih i 70-tih godina prošloga stoljeća tomu znatno doprinijela, osobito pokušajem poistovjećivanja iskrenosti i spontanosti što je u svakidašnjem životu rezultiralo nekom vrstom pseudo-iskrenosti. Jedna od posljedica takvog poistovjećivanja, osim nudizma i drugih oblika vulgarnosti, je pojava tzv. „coming out“, koju neki u Hrvatskoj, jer se žele glumiti kozmopolite, nazivaju „auting“, a drugi je više klasično i po domaću nazivaju jednostavno „izlazak iz ormara“. To znači: sve ono što je bilo pokriveno ili sakriveno iz straha ili nekih drugih razloga, možda najplemenitijih, postaje objektom otkrivanja. Tako, intimni stid uzmiče pred narcisoidnošću, autentičnošću, transparentnošću, bestidnom iskrenošću. Posebno popularnim u „outingu“ postaje izvikivanje vlastite homoseksualnosti na sve četiri strane svijeta. Za taj nezaustavljivi izljev iskrenosti možemo zahvaliti SAD-u! Na tim stranama, „outirati“ značilo je prije svega skinuti masku seksualne orijentacije nekom poznatom liku koji je, zbog nekakvih svojih motiva, javno i oštro napadao gajeve iliti homoseksualce. Taj bukač će to sada dobro platiti na način da će ga se „outirati“, odnosno javno osramotiti i pokazati kao neiskrenu i nedosljednu osobu. Odatle vjerojatno proizlazi i dio napada na Crkvu, osobito za pedofiliju.

Kod nas međutim, „autirati“ se znači prije svega javno priznati i ispričati vlastitu homoseksualnost. Najbolje je kada to učini neki svećenik ili neki dugo i sretno oženjeni katolik koji je nekada nemilosrdno napadao homoseksualce i sada se zbog toga duboko kaje. Danas je to vrhunac autentičnosti i iskrenosti prema sebi i drugima. Autiranje, zanimljivo, postaje neka vrsta terapije protiv neiskrenosti, stida, pretjerane rezerviranosti, zaostalosti, tradicionalnosti i posebno protiv represivnog stida. Dakle, lijek našoj neiskrenosti i laži ne bi bila sveta ispovijed, nego baš autiranje što je, ne možemo se oteti dojmu, jedna vrsta laičke ispovijedi, sa potpuno različitim i nerijetko pogubnim posljedicama. To je jedini smisao vrlo popularne emisije „Trenutak istine“.

Na istom mentalitetu temelji se više-manje nevjerojatni uspjeh Facebooka. Mnoštvo ljudi na njemu ostavlja sve, pa i vlastitu privatnost. Dapače, tko nije na fejsu trebalo bi ga kazniti; on nije iskren, mi o njemu ne znamo ništa: što voli, a što ne voli, kada lijega, a kada ustaje, gdje je bio, šta je radio, s kim se sastao i slikao… zašto on uopće živi s nama? Jer, danas ako ne govoriš o sebi, ako se ne baciš u arenu javnosti, ako se ne izložiš pogledima i prosudbi, ako se potpuno ne ogoliš, ti nisi iskren ili sigurno želiš nešto prikriti što nije sasvim jasno i časno.

Tako, u ime autentičnosti i transparentnosti, tih „svetih gralova“ suvremene kulture, nazočimo - slažu se brižljivi promatrači suvremene civilizacije - kapilarnoj difuziji najrazličitijih oblika egzibicionizma, bestidne spontanosti, svakog oblika ekstravagancije, grubosti, samo-isticanja, vulgarnosti, odsutnosti bilo kakvih granica, razularenosti. Konačni rezultat je još gori! Takvi nagoni, ako ne ugrožavaju položaj onih koji vladaju, postaju „ljudskim pravima“, postaju javni. Dapače, postaju test demokracije i tolerancije.

U kategoriju rečene „spontanosti“ neki smještaju i prostake. To su oni koji zanemaruju najelementarnija pravila dobrog odgoja. Uvjereni su da su pravila za zajednički uljuđeni život samo beskoristan napad na njihovu slobodu, spontanost i autentičnost. Ako se takvo mišljenje i stav prevedu u praksu, to onda znači grub, arogantan i egoističan način odnosa prema bližnjemu. Legitimizacijom i odobravanjem takvog ponašanja, „dobar odgoj“ postaje sinonim za neautentičnost, neiskrenost, formalizam i hipokriziju. Nažalost, cijena tolike autentične spontanosti je iznimno visoka: imamo nekada dojam da živimo u krdu neotesanih prostaka, toliko vulgarnih koliko i neznalica.

Prostak se lako prepoznaje. On je beskrajno loše odgojen čovjek, biće koje viče, kokoće, galami, potpuno nesvjestan štete koju nanosi. Govori besmislice i trivijalnosti; prlja, zamazuje, razbija, ispisuje javne prostore stvarima kojih se treba stidjeti. Prostak se ne stidi, jer pravila zajedničkog življenja ne vrijede za njega. Drugima kaže: „I ti bi se ovako ponašao, samo se bojiš“! Oni sebe vide kao neustrašivog heroja, revolucionara, avangardu. Najgora je stvar što taj isti ne primjećuje da netko bez pravila, u pravilu postaje koncentrat grubosti, vulgarnosti, arogancije, bestidnosti. Postaje biće zarobljeno u vlastiti nagon i zato biće vrijedno žaljenja. Susrećemo ga svuda: na uredskim prozorčićima, u redu na semaforu, u tramvaju, vlaku, u prostoriji za čekanje, u školi pa u i crkvi. Za takve, drugi i bližnji, jednostavno ne postoje. Iako se međusobno mogu razlikovati, ipak ih ujedinjuje neizmjerni deficit ljudskosti i uljuđenosti! Kad im prigovorite za takvo ponašanje i stavove, najčešći je odgovor, ako se uopće udostoje odgovoriti: „A šta ću takav sam!“; ćaća i mater kažu: „A šta će takav je od malih nogu!“; selo ga pravda: „A šta će jadnik, takav je, nije ga imao tko odgojiti!“. Jest takav, ali bi trebao biti drukčiji, ako se želi zvati ljudskim etičkim bićem.

Hrana iskrenosti i ujedno opreka spomenutim krivim ponašanjima svakako su ispit savjesti i sakrament pomirenja. Oni su, a ne nikakav „outing“, ili izlazak iz ormara, ili „Trenutak istine“, ili bilo kakav prostakluk, pravi način i mjesto autentične iskrenosti i spontanosti.

Moralne dimenzije iskrenosti
Očito je, iskrenost ima i moralnu dimenziju. Na tu nas činjenicu posebno upućuje govor o manama, starim i novim, koje su protivne kreposti iskrenosti. Kakva je onda veza između iskrenosti i morala?

Naši osjećaji u nama se rađaju spontano. To je nepobitna činjenica s kojom treba računati u odgoju, u susretima, u vezama, u svim segmentima ljudskoga života. No, moralni sud uvažava, ali i nadilazi to činjenično stanje. Moral ne interesira samo „biti“ (indikativ), nego i ono „trebati biti“ (imperativ). Moral ne pita „što osjećaš“, nego radije „kako te osjećaje živiš i ostvaruješ“? Naša nutarnja sloboda i stvaranje harmonične moralne osobnosti nalažu nam da s našim osjećajima gospodarimo, da ih ako su dobri kultiviramo, a ako su loši ili zli da ih iskorijenimo. Iskren je onaj čovjek koji je prije svega istinit sa samim sobom u smislu kojega smo upravo naznačili.

Vjerujem da smo svjesni činjenice da mnogi naši osjećaji mogu pobjeći kreposnoj kontroli. Ali, najistinitije u čovjeku, ono što opravdava njegovu iskrenost, nije nagonsko, impulzivno, nego je ono što čovjek želi slobodno, ono u čemu čovjek angažira svoju volju, a ne nipošto ono što osjeća spontano. Koja je razlika između jednoga i drugoga? Ona ista razlika koja postoji između čovjeka i živine. U jednom slučaju imamo slobodu i slobodno djelovanje, u drugom imamo sloboštinu i determinizam, jedno je razumno, drugo nerazumno, jedno je odlika etičkog bića, drugo je svojstvo nagonskog bića. Slobodan izbor je po definiciji, čin ljudske osobe: više je iskrenosti u poštivanju tog slobodnog izbora, negoli u nestabilnosti i mijenama koje se ravnaju prema poticajima različitih osjećaja. Ako se, primjerice, jedna oženjena ili udata osoba zaljubila u neku osobu različitu od vlastitoga supruga ili supruge, bit će iskrena ako ostane vjerna bračnom savezu, a ne ako se prepusti da ga vuče i razvlači žudnja. Iskrenost dakle zahtijeva da snaga osjećaja ne odvoji pojedinca od slobodnih odluka koje strukturiraju moralno postupanje i egzistenciju (J. Brugues).

Moral nam jasno kaže da je iskrenost i vrijednosno obilježena stvarnost. Tu činjenicu potvrđuje slijedeći sasvim bezazleni primjer. Neki kralj (kasnije svetac) pitao je svoga slugu slijedeće: ne čini li ti se da je bolje da netko oboli od kuge nego da počini teški grijeh. Ja bi se, iskreno priznaje kralj, uvijek odlučio za kugu. Sluga, jednako iskren, bez dlake na jeziku i bez ikakve bojazni, odlučno izriče svoje mišljenje: radije bi počinio deset smrtnih grijeha, negoli da me pogodi kuga. Dva vrijednosno različita svijeta, premda oba iskrena. Jedan cijeni više duhovno, drugi više tjelesno. Jedan je postao svetac, a drugi je ostao samo iskren čovjek koji se ne bi baš previše svidio svetom Augustinu. Nekima se ipak sviđa kao tip iskrenog, jednostavnog čovjeka koji je nesposoban fingirati i glumiti. Mi se samo nadamo da nije nikada u svom životu trebao rješavati gore spomenutu dilemu!

Potreba odgoja i usavršavanja u iskrenosti
Iz svega rečenoga isijava jasna potreba odgoja za iskrenost na isti onaj način na koji se odgajamo za sve druge, čovjeku bitne, moralne i duhovne vrednote. Da bi bili iskreni trebamo raditi na sebi, naviknuti se na pogled unutar vlastitog bića, ne zazirati od introspekcije i ispita savjesti.
Iskrenost nije parcijalna, trenutna, prigodična; to znači da čovjek ne smije, a niti može biti iskren od danas do sutra, na trenutke ili samo u određenim situacijama. Iskrenost nije samo osjećaj, niti je samo čin, nego je prvenstveno izraz ljudske volje, stanje osobe, njezin habitus. A do tog se habitusa dolazi polagano, strpljivo, cijeli život, uz pomoć molitve, pokore, sakramenata, drugih ljudi. Donosimo nekoliko bitnih koraka s tog cjeloživotnog putovanja, koraka koji su svojim sadržajem vrlo slični koracima pokajnika i pokornika.

Potrebno je prije svega i uvijek priznati svoje nepoštenje, nečasnost, neiskrenost u postupanju i u odnosima s drugima; odlučiti potom da više nećemo, ni sada ni u budućnosti, počiniti iste takve grijehe. Važno je također promisliti motive i razloge koji su nas potakli na neiskreno ponašanje i priznati da ih ništa ne može opravdati.

Potrebno je suosjećati s drugima, s osobama s kojima smo često bili neiskreni. Nije nipošto ugodan osjećaj kad otkriješ da netko nije bio iskren prema tebi, da te netko zaista prevario. Ni tvoja neiskrenost nije ugodna drugima i daleko je od pravednosti i ljubavi. Nema situacija koja bi mogla dokinuti pravilo o nečinjenju drugima onoga što ne želiš da tebi drugi učine.

Potrebno je otkriti i suočiti se sa svojim strahovima, naročito strahovima od drugih ljudi i njihovih sudova. Nužno je potrebno također razobličiti nakaradnu potrebu svidjeti se svima i pod svaku cijenu.

Potrebno je biti iskren u malim stvarima. To je početak jedne pozitivne navike i ostvarenje evanđeoske istine o vjernosti u malome. Lakše je nekada biti iskren u velikim, negoli u malim stvarima. Ispit savjesti podrazumijeva i male grijehe, dakle one stvari i događaje koji možda izgledaju nebitni, ali drugima mogu biti od presudne važnosti. Osim toga, mnoštvo malih stvari, kako u grijeh tako i u iskrenosti, kad-tad će roditi nečim velikim.

Potrebno je upotrebljavati ispravne i odmjerene riječi kako u susretu s osjetljivim osobama tako i u slučajevima teških istina koje trebamo priopćiti drugima. Nismo odgovorni samo za našu izgovorenu riječ, nego smo odgovorni i za posljedice koje ona može polučiti. To je ozbiljan razlog zašto našu iskrenost trebamo izražavati pravim i odmjerenim riječima.
Potrebno je svednevice iskreno zahvaljivati Bogu i ljudima na primljenim dobročinstvima, a posebno iskreno zahvaliti onima koji su bili strpljivi i iskreno slušali. Zato, iskrena hvala na pažnji!

Fra Šimun Bilokapić