VJERA I TRADICIJA

Detalji

Objavljeno: subota, 04. studenoga 2017.

Večeras želim s vama podijeliti razmišljanje o odnosu vjere i tradicije. To ću učiniti tako što ću najprije objasniti što je dobro a što loše u tradicija, a zatim objasniti zašto tradicija uvijek mora proizlaziti iz žive vjere.

VJERA JE TRADICIJA, ALI NIJE TRADICIONALIZAM!
Čovjek je 'biće tradicije' i po tome se razlikuje od drugih živih bića. To znači da čovjek može sabrati i prenositi budućim naraštajima raznolika iskustva, uvide i otkrića koja su se pokazala korisnima za život na zemlji. U tom smislu, tradicija je ono što se prenosi, predaje s naraštaja na naraštaj usmenim ili pisanim putem: razni (crkveni) običaji, uvjerenja, upute, rituali, osjećaj pripadnosti...

Stoga slobodno možemo priznati da vjera jest tradicija: božićne pjesme, drvca, jaslice, pastiri, škropljenje svetom vodom, večernje preporuke i molitva prije spavanja, anđeli čuvari, vjeronauk, prva pričest, krizma: od malih nogu smo urastali u obiteljsku i katoličku tradiciju… Tradicija je, dakle, sastavni dio vjere. Običaji, patroni župe, vjenčanja, cvjetna nedjelja, pepeljanje, pobožnosti, post, ljubljenje križa, hodočašća, sličice svetaca, pouke što je dobro, što je zlo, propovijedi…

Vjera nije tradicionalizam: vjerski običaji koji su postali magija, ritualizam, djetinjarija, nezrelost, moralizam, nacionalizam, praznovjerje, masovnost, vjera bez osobne odluke… Vjera se ne iscrpljuje u folkloru, običajima i kulturnim formama. Štoviše, vjera sazrijeva u stalnom kritičkom odnosu prema tradiciji, pogotovo prema tradicionalizmu.

• 1. Potvrda tradicije i kritika tradicije u Isusa

Isus na jednom mjestu jasno kaže da novo vino treba ići u nove mješine i da se na novo odijelo ne stavlja zakrpa sa staroga odijela. Time on jasno govori o stalnoj potrebi osluškivanja znakova vremena i izbjegavanja pozivanja na neka dobra stara prošla vremena…No, u evanđelju Isus isto tako kaže da novo i staro ne mora uvijek biti u sukobu. Naprotiv, novo i staro nalaze se u istoj riznici, te da staro i novo može biti jednako dobro (usp. Mt 13,52). Ne znači da je sve što je staro zastarjelo, niti da je sve što je novo novotarija.

Isus najoštrije napada dogmatizirani i kazuistički tradicionalizam, ali ipak stoji na tlu starozavjetne vjere, tj. na tlu Zakona i proroka. Njegova poruka je bila stvaralačko preoblikovanje tradicije, kritika tradicije da bi se očitovala istinska tradicija (J. Ratzinger).

Što je dobro u tradiciji?
Tradicija je potrebna i ona ima svoje mjesto u životu i vjeri. Koje su pozitivne strane tradicije? Ponajprije, tradicija je sastavni dio našega života. Bez nje ne bismo znali tko smo (naš identitet), odakle dolazimo (naši korijeni), što vjerujemo (naš pogled na svijet) i kako se trebamo ponašati (naš stil života).
Zbog svega toga, tradicija je u dvostrukom smislu dobra:

• ona dodiruje naše osjećaje, emocije; zato smo osjetljivi ako se ne nešto mijenja (ustaljeni način procesije, i sl.);
• ona nam pomaže živjeti u zajednici: daje nam osjećaj pripadnosti;

Što je loše u tradiciji?
Veliki dio antipatije koju je izazvao Isus, bila je posljedica toga što je on bio kritičan prema tradiciji, predajama starih, što je kršio neka ustaljena pravila i običaje i tako stavio u pitanje identitet židovske vjere.

Zašto je Isus došao u sukob sa farizejima i pismoznancima? Zato što je njima tradicija bila zadnje mjerilo ispravnosti i samoopravdanja; zato što su izjednačavali poslušnost Božjoj zapovijedi i poslušnost raznim tradicijama. Isus odbija dati istu težinu i važnosti Božjoj riječi i tradiciji: Božja riječ je iznad tradicije, predaja starih… On upozorava na one situacije kada pogrešno shvaćena tradicija ugrožava duhovni život i istinsku vjeru.

Jedan primjer: prepirka o farizejskim predajama (Mk 7, 1-23; par. Mt 15, 1-29): "Zato farizeji i pismoznanci upitaju Isusa: 'Zašto tvoji učenici ne postupaju po predaji starih, nego nečistih ruku blaguju?' A on im reče: 'Dobro prorokova Izaija o vama, licemjeri, kad napisa: Ovaj me narod usnama časti, a srce mu je daleko od mene. Uzalud me štuju, naučavajući nauke – uredbe ljudske. Napustili ste zapovijedi Božje, a držite se predaje ljudske." (Mk 7, 3-8)
Lakše je slijediti tradiciju nego živjeti prema Božjoj istini. Tradicija pazi na vanjsko ponašanje, a Bogu je najvažnija unutarnja nakana, temeljni stav, ono što je u srcu… Nabrojimo neke opasnosti tradicije:

• a) tradicija može promicati vjersko licemjerje: Bog preko prorok Izaija (29, 13) kaže: Ovaj me narod usnama časti, a srce mu je daleko od mene. Sličan tekst imamo kod Iz 1, 10-23: 'Što će mi mnoštvo žrtava vaših? Prestanite mi nositi ništavne prinose… Kad na molitvu ruke širite, ja od vas oči odvraćam. Molitve samo množite, ja vas ne slušam… S kojim pravom narod moj tlačite i gazite lice siromaha?' 

Isus u evanđelju koristi jednu riječ da bi opisao taj fenomen: licemjerje! Živimo u vremenu vjerskoga licemjerja. Što je licemjernost? Razlika između onoga što je na usnama i onoga što je u srcu! Verbalna ispovijest i praktično bezboštvo! Kada čovjek pretvori vlastitu vjeru i pobožnost u vanjsko prikazivanje, glumatanje, pozu, predstavu za druge… U kršćanstvu je uvijek licemjerje pogubnije od bezboštva (Željko Mardešić).

• b) Tradicija može potisnuti autoritet Božje riječi: "Lijepo! Dokidate Božje zapovijedi da biste sačuvali svoju predaju. Mojsije reče: Poštuj oca svoga i majku svoju… A vi velite: Rekne li tko ocu ili majci: Pomoć koja te od mene ide neka bude 'korban', to jest sveti dar, takvome više ne dopuštate ništa učiniti za oca ili majku… Tako dokidate riječ Božju svojom predajom, koju sami sebi predadoste! (Mk 7, 9-13).

O čemu se tu radi? Netko je mogao dati novac kao sveti dar za hram da bi izbjegao dužnost četvrte zapovijedi Božje, to jest da se brine i uzdržava roditelje… Isus reagira: Božju riječ proglašavate nevažećom radi svoje predaje!

• c) Tradicija može izokrenuti teološku istinu: U Mk 7, 14. 16-21, 23 čitamo: "Poslušajte me svi i razumijte! Ništa što izvana ulazi u čovjeka ne može ga onečistiti, nego što iz čovjeka izlazi – to ga onečišćuje! (…) Ne shvaćate li da čovjeka ne može onečistiti što u nj ulazi jer mu ne ulazi u srce… Što iz čovjeka izlazi, to onečišćuje čovjeka. Ta iznutra, iz srca čovječjega, izlaze zle namisli, bludništva, krađe, ubojstva, preljubi, lakomosti, opakosti, prijevare, razuzdanosti, zlo oko, psovka, uznositost, bezumlje. Sva ta zla iznutra izlaze i onečišćuju čovjeka."

Ove su Isusove riječi u ono vrijeme zvučale revolucionarno! Nečistoća stanuje u srcu ljudi. To se protivilo pogledu farizeja o tome što je nečistoća: Farizeji su vjerovali da je nečistoća (zlo) izvan nas; da se ne onečiste izbjegavali neke ljude, carinike, grešnike, pogane, razna mjesta, jela, i stvari…

• d) Tradicija može gušiti kreativna nadahnuća: Od nemara za nadahnuća tvoja, oslobodi nas Gospodine! Tako molimo u litanijama Duhu Svetome. Opirati se novome, inovaciji… Nekada se ustraje na starim predajama, tradicijama, iako su one odavno prestale više nikoga ne dotiču, nema nikakve koristi od njih… Bog je pun inicijativa, može ljude nadahnuti na neke dobre stvari, a onda se ispriječe 'čuvari tradicije' koji se grčevito drže ustaljenih šablona i boje se otvoriti novome! Tradicija je daljnje predavanje vatre, a ne štovanje pepela! (citat koji se pripisuje skladatelju Gustavu Mahleru). Živa vjera i živa tradicija traži otvorenost za ono "što Duh govori crkvama" (Otk 2,7). Što Duh Sveti govori crkvama, nama današnjim kršćanima?

VJERA JE OSOBNA ODLUKA/DUBOKI RELIGIJSKI DOŽIVLJAJ
Sada želimo objasniti zašto vjera ne smije ostati samo tradicija, odnosno da je prava vjera nešto puno više od tradicije. Ona je religijski doživljaj, potresenost, emocija, zanos duše, subjektivno ganuće, dodir iznutra, sigurnost, predanost, osobna odluka, istinska preobrazba ljudskog bića koja dolazi iz dubine naše duše…

Mi se rijetko pitamo o prirodi vlastite vjere. Dolazim li u Crkvu zato što me Bog privlači, zato što iznutra imam potrebu u srcu i duši otići na svetu misu? Vjeru mjerimo prema sudjelovanju u obredima, dolasku u Crkvu, prema vanjskoj pripadnosti, ali nedostaje iskustvo, osobna odluka, zrela vjera… Vjera je u našem narodu još uvijek teška tradicija, navika, šablona, inercija.

Takva nezrela religioznost bavi se uvijek onim izvanjskim, formulama, ritualima, odjećom, ulogama i titulama. Danas rasprostranjena kriza vjere uzrokovana je tradicionalnim načinom prakticiranja vjere koje mnoge žene i muškarce više ne ispunja. Vjera njihova djetinjstva nema više snagu nositi ih kroz život. Rezultat svega toga je duboki nemir među mnogim ljudima današnjice.

ŠTO JE ZRELA I AUTENTIČNA VJERA?
Sada želim podsjetiti na neke oznaka zrele i autentične vjere koja vodi do obraćenja i duhovne preobrazbe.
Najprije, predmet vjere nije neka tradicija, ideja ili doktrina, nego osoba Isusa Krista. Isus je istinsko blago naše vjere. Međutim, Isus ne želi biti obožavan, nego življen! Mi obožavamo Isusa umjesto da ga slijedimo. Napravili smo od Isusa puku religiju umjesto putovanja prema sjedinjenju s Bogom. Taj nas je zaokret učinio religijom pripadanja umjesto religijom preobrazbe (R. Rohr. Vjera je razumijevanje Isusove osobe i življenje po onom na što nas to razumijevanje nadahnjuje.

Zrelu i autentičnu vjeru možete prepoznati po tome što ona vodi do obraćenja i unutarnje preobrazbe, a ne do traženja čuda i vanjskih znakova. Time se misli na trčanja po raznim mjestima gdje žive tobožnji 'čudotvorci'. Ljudi trče na razne strane, traže čuda, međusobno se prepiru oko toga tko ima veće darove, tko je bliže Bogu, jedni druge osuđuju i demoniziraju…  Bog se ne može čuti, niti se On objavljuje tamo gdje je previše buke, previše pažnje usmjerene na ljude, previše biznisa (masno naplaćuje), i sl.

Mi imamo pravo moliti i vjerovati u mogućnost čudesnog ozdravljenja. Ali ne smijemo zaboraviti da Isus nije ozdravio sve ljude koji su k njemu dolazili. Čuda su mamci za nešto bitnije u vjeri: za čudo obraćenja, čudo strpljivog nošenja vlastitoga križa, vlastite sudbine, čudo dobrote, itd. Tko stalno traži čuda, ima slabu vjeru!

Isus poziva na obraćenje. Na nepokolebljivu vjeru. Čuda ga nisu spasila od smrti. U pustinji je odbio da ga ljudi doživljavaju samo kao nekog čudotvorca! Ne treba isključiti mogućnost čuda, ali to nije glavni cilj. Ni tisuće čuda neće spasiti svijet ako nema istinskoga obraćenja! Istinsko obraćenje je obraćenje u našemu duhu, razmišljanju, emocijama, ponašanju. Kada mijenjamo sebe, kada se usklađujemo sa Božjim zakonima, kada imamo neuzdrmanu vjeru bez obzira što nam se dogodilo… Zašto je svijet ovakav kakav jest? Jer nema obraćenja. Najveće je čudo – čudo dobrote! Kada se naši odnosi mijenjaju u obitelji, u susjedstvu…  Osim toga, duhovno je čudo veće od fizičkog ozdravljenja, iako mi ljudi to vidimo obrnuto. Mi dajemo prednost fizičkom zdravlju, a Nebo daje duhovnom. Pravi sadržaj vjere je uvijek Bog, a ne ovaj ili onaj izvanredni fenomen!

Zrelu i autentičnu vjeru možete prepoznati po dubokom povjerenju u Boga. Ljudi danas trče od jednoga do drugoga hodočasničkoga mjesta i samo naizgled imaju povjerenje i pouzdanje u Boga. Ustrajnost u povjerenju – to je najveći uspjeh u duhovnom životu.

Zrelu i autentičnu vjeru možete prepoznati po tome što ona prepoznaje Boga u sadašnjem trenutku. O tome je poučna knjižica brata Lovre, Bog nadohvat ruke u kojoj se opisuje kako je on pronašao Boga među kuhinjskim loncima! U Isusu Bog je na dohvat ruke u uobičajenom svakidašnjem iskustvu!

Zrelu i autentičnu vjeru možete prepoznati po tihoj ali sigurnoj radosti! Mnogi su kršćani pesimistični, smrknuti, tužno lice Velikoga petka, bez uskrsne radosti, nade, optimizma. Pa i kada je teško, vjernik zna sačuvati tihu radost, osmjeh na licu. Mir, opuštenost, dobro raspoloženje – to je znak bliskosti s Bogom!

Zrelu i autentičnu vjeru možete prepoznati tome što ona reagira na nepravdu! To danas toliko nedostaje u našoj vjeri, društvu, zajednicama. Isus u evanđelju pita: 'Zašto me udaraš!' Udovica iz evanđelja bori se za svoju pravdu: 'Obrani me od moga tužitelja, kaže nepravednom sucu! Meni je pravda uzeta. Ljudi traže od nas da ih obranimo od kleveta, izrabljivanja, nepravde, a mi šutimo…

Umjesto zaključka
Isus je svome narodu govorio da mu propast dolazi iz njega samoga! (Lk 19, 41: "O kada bi ti u ovaj dan spoznao što je za tvoj mir! Nisi spoznao časa svoga pohođenja…" A mi mislimo da su najveća opasnost za kršćansku vjeru oni drugi i drugačiji, ateisti, liberali ili pripadnici drugih vjera i naroda...

Mnogo opasnije za vjeru i Crkvu, jesu primitivni i neobrazovani vjernici, vjernici koji nisu evangelizirani, vjernici parolaši, oni "ulični demonstranti vjere" koji poput Isusovih farizeja čine sve da ih ljudi vide, sikću isključivošću i ružnim riječima, bore se za nacionalno čistunstvo i isključuju druge svojom umišljenom pravednošću i pobožnošću…

Pred suvremenim kršćanima je zadaća da doista praktično svjedoče vjeru, da žive iz vjere, da budu otvoreni ljudima drugih svjetonazora, da se uvijek na nov način pitamo što bi to Isus danas učinio na mome mjestu, da vjera mijenja svijet, da se evanđelje utjelovljuje u svakidašnjicu, a ne da je vjera samo kulturološki, tradicijski izložak. (fra Anđelko Domazet, tribina održana u Posušje, 30. 10. 2017.)