Doba ozbiljnosti i doba neozbiljnosti

Detalji

Objavljeno: srijeda, 14. veljače 2018.

Poštovani čitetelji, donosimo vam predavanje koje je održao fra Ante Akrap na Tribini u Posušju, 30. listopada 2017.

PREDAVANJE

Živimo u vremenu koje je obilježeno kulturom površnosti i brzine, brzog dokazivanja i pokazivanja. U toj i takvoj jurnjavi za uvijek novim čovjek gubi svoju životnu orijentaciju. Stoga su i vrijeme i čovjek danas postali veliki problem. Živimo pod narkozom - obezglavljeni i izgubljeni, poput zombija hodamo ulicama ovoga svijeta sa slušalicama u ušima daleko od realnosti zaglavljeni u površnosti, pokušavamo odigravati različite uloge koje smo sami osmislili ili su nam ih drugi povjerili. Erich Fromm naše društvo naziva bolesnim, potonulim u materijalizam, sve želi pretvoriti u imanje. No, da bi nešto postalo imanje najprije se mora učiniti mrtvim, jer se samo mrtvo može imati (posjedovati). Stoga našu civilizaciju označava civilizacijom imanja i nekrofilije - zaljubljenosti u smrt i mrtvo. U tom i takvome svijetu i okruženju  jedini prihvatljivi način komunikacije i ophođenja među ljudima postao je sarkazam.

Diktatura mediokriteta zavladala je javnim prostorom - malo je onih koji misle a oni koji se na to odvaže postali su velika opasnost i neželjena pojava. Ovakva slika društva dovela je do toga da čovjek osjeća nostalgiju i glad za vrijednostima koje mnogi  smještaju u sferu nazadnjaštva i konzervativizma. To nam  pokazuju rezultati studije koja je provedena na Sveučilištu u Kaliforniji. Ispitanici su morali ocijeniti više od 500 zadanih pridjeva (osobina) koji im se najviše, odnosno najmanje sviđaju kod osobe. Očekivanja su bila da će najbolje ocjenjeni pridjevi biti: atraktivan, inteligentan, društven, ali na opće iznenađenje najviše glasova su dobili atributi: iskren, transparentan, razuman. Ovo je samo još jedan dokaz da čovjek svome životu mora dati vrijednost, smisao i određenje. Čovjek mora biti svjestan svoga stanja i doći do spoznaje samoga sebe. Reći će engleski kancelar i filozof Francis Bacon da se čovjeka može najbolje spoznati u tri situacije: u samoći jer tada sa sebe skida sve hvalisavo; u nastupu strasti jer tada zaboravlja sva svoja pravila i u novim okolnostima jer tada napušta svoje navike. Samo u samoći možemo sagledati bolne i opterećujuće stvari našega života. Upravo u takvim trenucima sve ono potisnuto iziđe na vidjelo. Gotovo da je postalo pravilo da novo mjesto uvijek otkriva pravo lice čovjeka, jer tada padaju sve maske  s čovjekova lica koje su proizvod različitih čovjekovih opterećenja proizišlih iz robovanja društvenim navikama i običajima sredine koju se napušta. Čudno je kako je radna memorija čovjeka opterećena kratkotrajnim sjećanjima, dok je stvaranje trajnih sjećanja otežano, stoga je površnost postala čovjekov zavičaj udomljavanja. Zabrinjavajuće je kako se često pozivamo za svoju odraslost i zrelost a cijelo vrijeme djelujemo neozbiljno i nezrelo, nemamo snage ni hrabrosti napraviti iskorak ni na razini svijesti, a kamo li stvarnosti. Nužan preduvjet zrelosti za antičkog filozofa Sokrata jest preispitivanje postojećih načina mišljenja prije nego ih prihvatimo. Pokušavajući dublje ući u temu ozbiljnosti ili neozbiljnosti vremena u kojemu živimo nameće nam se pitanje da li ozbiljnost kao takva vrlina ili porok, neprijatelj vedrine i smijeha za kojima težimo da budu osnovno ruho našega životnoga odjela.

Kao na svim područjima našega života tako i na ovom području robovi smo vlastite kriterijologije i osobnih mjerila. Činjenica je naime da se čovjek ne rađa sa osobnim smislom života nego da je to stvar izbora. Čovjek traži smisao, traži sreću. Ta napetost neizvjesne potrage za srećom zasjenjuje sva njegova djela i dane, i u dubljem smislu čini sve ono što nazivamo "ozbiljnost života".

Sami biramo dali ćemo napraviti iskorak iz tzv maloljetnosti i neozbiljnosti i ući u područje ozbiljnosti, zrelog, trezvenog i razboritog promišljanja i življenja. Što nas to, doista, određuje takvima?
Ozbiljan je onaj čovjek koji gospodari svojim osjećajima, svojim raspoloženjima mirno, bez dramatiziranja određenih situacija i događaja. Ozbiljan je onaj čovjek koji proširuje svoje životne okvire, koji se obogaćuje s novim životnim spoznajama, novim sudovima, kriterijima. Tko zna sebe ispraviti, prihvatiti u razgovoru s drugima njihove ideje, mišljenja, iskustva starijih, iskusnijih, zrelijih, pametnijih pa i svetijih. Umišljen čovjek, onaj tko mislim da znam sve, da je popio pamet čitavoga svijeta, pokazujem da je neozbiljan i nezreo čovjek.

Treba znati i prihvatiti činjenicu  da ima pametnijih i sposobnijih i da nam takve osobe mogu samo pomoći da se ostvarimo. To će se i dogoditi ako smo spremni oduprijeti se vlastitoj tvrdoglavosti i umišljenosti, sposobni mijenjati svoje stavove, svoja mišljenja i prije no što udarimo glavom od zid. Ozbiljan je onaj čovjek koji preuzima odgovornost za sebe, za svoje ponašanje, za svoje čine i postupke, bilo da su dobri i uspješni, bilo da su loši i neuspješni. Neozbiljan je onaj  je onaj koji uvijek ili redovito predbacuje krivnju na drugoga za ono što je zapravo sam kriv. Za sve loše i neprihvatljivo u našem životu uvijek je netko drugi kriv. Za sebe uvijek nalazimo opravdanje a za druge osudu. Samo hrabra i odvažna osoba preuzima na sebe odgovornost, ne bježi od poteškoća, nosi svoj teret, ne svaljuje svoje breme na drugoga, izvršava svoje obveze i zadatke svjesna da treba izdržati u poteškoćama i suočavati se s nedaćama života, rješavati probleme koji dolaze a ne bježati od njih.

Ozbiljan je ona osoba koja posjeduje zdravu uravnoteženost između zatvorenosti i otvorenosti, između povučenosti i društvenosti, između onoga biti sam i biti s drugima, biti osamljen i biti u društvu. Ne valja ni jedno ni drugo ako je pretjerano. Potpuna izolacija i osamljenost odvajaju nas od drugih i tako štete našem razvoju, jer smo usmjereni jedni na druge, ne možemo živjeti jedni bez drugih, u istom prostoru, u istom društvu, lišeni ljubavi, suradnje, komunikacije, odnosa, svega onoga što izgrađuje čovjeka. Ni prevelika društvenost ni zatvorenost, ograničenost na uvijek isto nisu dobri. Treba pronaći zdravu uravnoteženost među tim krajnostima, u povučenosti naći vremena za druge, u aktivnostima naći vremena za sebe, ispravno cijeniti i vrednovati i sebe i druge i ne pretjerivati ni u jednom ni u drugom.

Ozbiljan je onaj čovjek prihvaća drugoga onakvim kakav jest, a ne onakvim kakvim ga želi. Čovjek nije ni slika , ni želja nego stvarnost.  U životu sami sebe varamo ako idealiziramo. Svatko ima svoje mane i vrline i tu nema uljepšavanja. Nije rijetkost susresti u životu osobe koje su naprosto živčane, nesnalažljive i izgubljene zato što ne prihvaćaju osobe s kojima žive u obitelji, u susjedstvu, u krugu prijatelja, na radnome mjestu. Ne prihvaćamo druge iz jednog jedinog razloga jer su nam antipatični, a to onda rađa našim krivim ponašanjem prema njima, agresivni smo, verbalno ih  napadamo, vičemo, ogovaramo i lažemo.
Kako bismo se riješili potrebe za osuđivanjem, trebamo na svijet pogledati iz perspektive drugih. To ne znači da bismo trebali automatski povjerovati u to što oni vjeruju ili se ponašati kako se oni ponašaju, već bismo ih samo trebali barem pokušati razumjeti.

Ljudi često imaju averziju prema onima koji neprestano traže njihovu pažnju. Ne morate biti neka velika osoba da biste se svidjeli drugima, već samo budite prijateljski nastrojeni i jednostavni.
Dobro je prihvatiti kritiku i sugestije drugih s ciljem da se preispitamo, da ispravimo i popravimo svoje stavove, svoje ponašanje, svoje djelovanje. Kritika je neugodna ali je i spasonosna da promjeni čovjeka. Mudar čovjek prihvaća  svoje životne križeve, nedaće i protivštine svjestan da se ozbiljnost života  sastoji u teškoj borbi za svakidanji kruh, u djelotvornom sukobljavanju s nadmoćnom prirodom, u kroćenju strasti i žudnji, u mukama duše i sumnjama naše savjesti. Stoga svako čovjekovo djelovanje kojemu vidimo nekakav smisao nazivamo ozbiljnim. Koliko je važno biti realan u životu svjestan je i sveti Pavao koji nas poziva da živimo u bogoljubnosti i ozbiljnosti. Preporučujem prije svega da se obavljaju prošnje, molitve, molbenice i zahvalnice za sve ljude, za kraljeve i sve koji su na vlasti, da provodimo miran i spokojan život u svoj bogoljubnosti i ozbiljnosti (1Tim 2, 1 - 2). Bogu nema mjesta u čovjeku punom sebe. Stado ne može samo sebe voditi. Ne možemo biti svoj vlastiti pastir. Ma kako ovca bila nadarena ne može nadomjestiti pastira. Naime, zadaća je Crkve da ljude vodi sve bliže Bogu. No ne bi trebalo biti čudno da ona čini i protivno. Sijačevo je sjeme odvajkada padalo na kamenito tlo. Naša je vjera površinska, ne zadire u dubinu, pozobale su je ptice, spržilo ju je sunce. A ono što jest, i ako jest ostalo od nje, svodi se na intelektualno naprezanje i racionalno balansiranje. Vjera je uzmakla, postala samo slovo, organizacijskog principa naše duhovnosti, živimo život bez misterija obilježen praktičnom areligioznošću.

Težimo za novim, drugačijim čovjekom i svijetom koji se obilježen estetizmom, sentimentalizmom, konformizmom, idealiziranim očajem. No, ovakav čovjek i svijet stoje na slabim i krhkim nogama.  Podlegli smo  mnogim zabludama i od koječega uspjeli smo napraviti idole i lažne kultove. Jedan od tih kultova je kult emocija, pri čemu razum i mišljenje biva potisnuto, a jedini kriterij u djelovanju postaju osjećaji. Žrtve smo sentimentalizam koji zagovarao osjećajnost kao mjerilo svih odluka i postupaka. Uz novo shvaćanje ljubavi, sentimentalizam je inaugurirao i drukčije razumijevanje ljudske prirode.  za razliku od sentimentalizma konformizam je način života i življenja slabih i prije svega nesigurnih ljudi. Francuski filozof Voltaire jednom reče: "Naša bijedna vrsta je tako napravljena da oni koji hode po dobro utabanoj stazi uvijek kamenjem gađaju one koji pokazuju novi put". Mase, često iz čistog osjećaja komfornosti, osjećaja ugodnosti, prihvaćenosti, slijede liniju manjeg otpora koja ih vodi tamo, odakle povratka nema. Tom i takvom načinu promišljanja i djelovanja jedina istinska i prava oporba jest Katolička crkva, stup i uporište istine (1 Tim 3,15). Ona se kroz cijelu svoju povijest zauzimala za prvenstvo razuma nad osjećajima, podsjećajući čovjeka na njegovu palu narav. Osim što već dva tisućljeća neumorno naučava istinu o nužnosti primata razuma u čovjekovom životu, daje nam i najučinkovitija sredstva za osobnu borbu kako bismo ostvarili taj ideal. Vrijeme je da iziđemo iz maloljetnosti u koju se skrivamo. Rimski pjesnik i satiričar Horacijeve će zapisati: "Sapere aude - Imaj hrabrosti služiti se vlastitim razumom!" Maloljetnost je rezultat lijenosti i kukavičluka koji na svoj način život čine lakšim, postala gotovo drugom naravi i to je razlog zbog kojega je pojedincu teško izići iz njega, odrasti.

Swdamdeset i dvije godine su prošlo otkako je u nacističkom koncentracijskom logoru ubijen veliki njemački evangelički teolog Dietrich Bonhoeffer. Samo nekoliko mjeseci prije smrti, pripovijedao je iza zatvorskih rešetaka svom prijatelju o razgovoru što ga je nekoć vodio s nekim francuskim svećenikom. Razgovor je počeo neuobičajenim pitanjem:"Što bi ti želio postići u životu?"
"Želio bih svakako postati svetac!", odgovorio mu je svećenik. Bonhoeffer se zamislio i nakon izvjesne šutnje odgovorio: "Ja u životu želim samo jedno: Učiti vjerovati!"

Za Bonhoeffera "učiti vjerovati" značilo je potpuno se odreći težnje da se postigne nešto veliko. Učiti vjerovati ne pripada samo prošlosti nego i sadašnjosti, dakle i nama. A učiti vjerovati nije ništa drugo nego životni program za sve ljude, program za sve one koji žele imati i uopće slijediti vrijednosti koje nadilaze filozofiju vlastite površnost i  dopadljivost. "Nema jeftine milosti.". Potrebno je odvažiti se, napraviti iskorak. Doista je teško, ali se isplati. Bog je za svakog od nas pripremio vlastiti put. Put vjere je osoban, Stoga neka ti vjera bude djelatni princip života, put do sreće, mudrosti i zrelosti življenja.