EPOHA USAMLJENOSTI – NIJE DOBRO ČOVJEKU BITI SAM

Detalji

Objavljeno: srijeda, 28. veljače 2018.

U našemu tisku gotovo je nezapažena prošla vijest kako je Velika Britanija početkom ove godine uspostavila novo ministarstvo. Samo su neki portali donijeli vijest o novom Ministarstvu usamljenosti. Druge države uspostavljaju primjerice ministarstva sreće, ljubavi, a ta napredna zemlja, koja je na svoj način određivala sudbinu svijeta svojim imperijalnim pohodima (trećina je svijeta u britanskom „Commonwealthu“), uspostavlja ministarstvo osamljenih, usamljenika, osoba koje nemaju nikoga, osoba osuđenih na samovanje. 

Otkako su Britanci odlučili istupiti iz Europske Unije mnogi su joj predviđali izolaciju, a država je već iznutra zahvaćena ozbiljnim problemom usamljenosti. Više od deset (10!) milijuna osoba u zemlji osjeća se usamljenima te se tim novim ministarstvom žele suočiti s nevoljom i problemom usamljenosti, samoće.

Usamljenost, prema nekim pokazateljima, opasnija je od popušenih 15 cigareta dnevno, sa sobom nosi rizik kardiovaskularnih bolesti, demencije, depresije, anksioznosti, suicida. To zahvaća jednako starije i mlađe osobe. Prema nekim pokazateljima više od 200 tisuća osoba u Britaniji živi a da ih mjesečno nitko ne nazove, prijatelji, poznanici pa ni rodbina. U nekih prođe i više mjeseci a da ih nitko ne kontaktira pa stoga padaju u depresiju. I mlade se osobe, studenti, znaju zatvarati u sebe i svoje sobe, zbog osjećaja odbačenosti, jer se ne uklapaju u postojeće standarde. Samo je pitanje vremena kad će osamljenost prerasti u depresiju, i tada stanje postaje opasno.

Čovjek – društveno biće (Aristotel)
Društvena izoliranost širi se poput epidemije. To je uzrok fizičkih, emocionalnih i mentalnih poremećaja u osobi. Sa sobom to posljedično nosi bolesti srca, dijabetesa, raka, artritisa. Ponavlja se poruka Knjige Propovjednikove (4,10): Jao samcu, jao usamljeniku, jao onomu koga nema tko podići kad padne! Vae soli! Krilatica je i baština čovječanstva. Zašto je tomu tako? Zašto se poput epidemije širi usamljenost u Europi, u svijetu? Zacijelo zbog pogrješne slike o čovjeku te sustavnoga razaranja zajedništva i obitelji.

Suočeni smo s deficitarnom slikom o čovjeku. Liberalna, materijalistička i socijalistička varijanta postmoderne počiva upravo na manjkavoj slici o čovjeku, što sa sobom donosi kobne posljedice, povijesno nezapamćene desocijalizacije i nesolidarnosti. Čovjek je samac i usamljenik, društvo se atomizira, ono je, kako kaže Z. Bauman, kao živa, 'tekuće', 'likvidno', nema čvrstih uporišta. Čovjek je bitno biće zajednice upućeno na ljubav. Već je Gospodin u činu stvaranja Adama rekao kako nije dobro da čovjek bude sam (Post 2,18). On je biće koje treba ljubav primati i darivati, žrtvovati se i biti na raspolaganju, biti u zajedništvu.

Ako je pak čovjek slučajni proizvod materije, igre molekula, koje su se poigrale same sa sobom, ako je čovjek konstrukt društva u kome živi ili pak (su)dionik društvenih mreža na pametnu telefonu ili računalu, ako su mu internet ili zabava jedino zanimanje u slobodnu vremenu ili mirovini, konačni je ishod upravo samoća i osamljenost. Usamljenost. To ga lišava osobnosti, subjekta, identiteta. Nije više osoba već individuum te stoga predmet pohote, političke moći, znanstvenog istraživanja i statistika, izložen ideološkoj manipulaciji.

Zajednica danas prerasta u masovno društvo, vođeno interesima totalitarnih političara, bankara, znanstvenika, kapitalista, elektroničkih velesila (Google, Microsoft, Apple). Svjedoci smo kako se kao kula od karata urušava vizija lijepoga u hedonističkom svijetu bez moralnih postulata i usmjerenja prema transcendenciji. Svijet postaje Big Brother koji nadgleda sve. Ne trebaju više sofisticirane špijunske naprave kad je o svakomu od nas sve dostupno na internetu. Rezultat je to potrebe za komunikacijom u epohi osamljenosti, izolacije, nutarnje patnje, povećane agresivnosti, nasilja i brutalnosti, egocentrizma, orijentacije prema vlastitom koristoljublju i egomanskom samoostvarenju, ili pak uskraćene i manjkave komunikacije u obitelji, gdje se svatko bavi sobom, kad nitko ni s kim ne razgovara nakon radnog vremena ili nastave. Život ima smisla jedino ako već postoji dani i zadani smisao. Danas postoji cijela vojska terapeuta koji kušaju liječiti simptome bolesti što su ih stvorili ideolozi lažnih slika o čovjeku.

Nijekanje objektivne istine ne vodi nas u slobodu ni snošljivost, jer je oprjeka istini laž a ne tolerancija. Samo istina oslobađa, kaže Isus (Iv 8,32). Laž razara društvo i čini nemogućim živjeti prema vlastitoj savjesti. Relativizam ne plodi tolerancijom ni slobodom u pluralnom društvu, nego priječi slobodne odnose osoba u odnosu na istinu stvarnosti i bitka te – kao što je govorio papa Benedikt – srlja u totalitarizam mišljenja i osjećaja, diktaturu relativizma.

Epoha osamljenosti
Prije desetak godina engleski sociolog i filozof Matthew Fforde napisao je knjigu Epoha osamljenosti – Desocijalizacija kao kriza suvremenog društva (2009.). U svome zavičaju, u Engleskoj, postao je osamdesetih godina svjestan dinamike koja rastače društvo, upozoravao na opasnosti koje prijete društvu. Nailazio je na žestok otpor, bio je sa svojim stavovima u manjini. Prigovarali su mu da se bori s vjetrenjačama i priziva aveti. Bio je kulturalni disident, mnogo toga morao otrpjeti pa je odlučio napustiti Englesku i nastaniti u Rimu gdje je profesor na privatnom rimskom katoličkom sveučilištu. U knjizi jasno prikazuje kako su danas u Britaniji – ali i u cijeloj Zapadnoj Europi – na djelu mehanizmi koji poput željezne poluge ruše i razbijaju sve tradicionalno. Dijele ljude, urušavaju se duhovni nosivi temelji društva. Više od dva milijuna Engleza iselilo se iz zemlje posljednjih 15 godina. Pitanje: Je li nacija bolesna? Priznaje da su mu dva lika trajno bila svjetlo u traganju i istraživanju, Ivan Pavao II. i Aleksandar Solženjicin.

Još su godine 2007. engleski mediji pretkazivali kako će do 2021. godine trećina stanovnika u Britaniji biti samci i umirati sami, u samoći. Ljudi se ne poznaju, ne poznaju svoje susjede, zajednice, obitelji (iz)umiru, tradicionalne veze stvar su prošlosti, širi se klima straha. Već je M. Tatcher kazala kako nema više zajednice ni zajedništva. To se ozbiljuje u našim danima. Sve više osoba kontaktira s drugima preko interneta, ne osobno, a prema ispitivanjima više od 15% ljudi nemaju tjedno ni s kim kontakta, ni s najbližim susjedima. Trećina zaposlenih roditelja ne komunicira sa svojom djecom, tek četvrtina djece priznaje da dnevno razgovara s roditeljima, gotovo polovica pitanih nema prijatelja među radnim kolegama. Bilo je i novinskih natpisa: „London – Europska prijestolnica usamljenosti“.

„Tko vjeruje – nije sam“ (Papa Benedikt)
Vrijedi u ovome surječju spomenuti ono što je izrekao pred Europskim parlamentom u Strassbourgu papa Franjo u studenom 2014. Jasno je upozorio na tešku boljeticu Zapada – samoću, usamljenost, gubitak nadnaravne slike čovjeka, prenaglašenost tehnike, ekonomije, individualizma. Tom je zgodom rekao: 
„Govoriti o transcendentnom dostojanstvu čovjeka znači pozivati se na čovjekovu narav, na njegovu urođenu sposobnost razlikovati dobro i zlo, pozivati se na onaj 'kompas', urezan u naša srca, koji je Bog utisnuo u stvoreni svemir. To ponajprije znači, ne promatrati čovjeka kao absolutum, nego kao relacionalno biće, biće u odnosu prema drugima, prema Bogu. Jedna od bolesti koju vidim danas najraširenijom u Europi jest osama, osamljenost onih koji nemaju nikakvih veza ni poveznica. Napose je to uočljivo kod starijih osoba koje su često prepuštene svojoj sudbini kao i kod mladih, koji nemaju nikakvih poveznica te su bez šanse za budućnost, zatim kod tolikih beskućnika i siromaha, koji su po našim gradovima, ili pak u izgubljenom pogledu migranata koji su se zaputili ovamo u potrazi za boljom budućnošću.

Tomu treba pridodati i egoistični životni stil onih koji žive u obilju, a prema okolini, pogotovo pak prema najsiromašnijima, krajnje su ravnodušni. S dubokim žaljenjem može se konstatirati da u središtu političkih raspri i debata prevladavaju tehnička i ekonomska pitanja na uštrb izvorne antropološke orijentacije… Ne koristi li život mehanizmu ekonomije, bez ikakva ga se okolišanja isključuje iz života i kolosijeka, kao u slučaju bolesnika, bolesnika u završnom stadiju bolesti, ostavljenih staraca bez skrbi i njege, ili pak djece ubijene prije rođenja.

Da bismo dali odgovor na postavljena pitanja, dopustite mi osvrt na jednu sliku. Jedna od Raffaelovih najčuvenijih freska u Vatikanu jest tzv. Atenska škola. U središtu slike su Platon i Aristotel. Prvi upire prstom prema gore, prema svijetu ideja, mogli bismo reći, prema nebu. Drugi pruža ruku naprijed, prema promatraču, prema zemlji, konkretnoj zbilji. Čini mi se, to je slika koja dobro opisuje Europu i njezinu povijest, otkanu iz trajnoga susreta Neba i Zemlje, pri čemu je Nebo otvorenost prema Bogu, Transcendenciji, što je trajna značajka europskog čovjeka, Zemlja pak predočava praktičnu i konkretnu sposobnost suočiti se sa situacijama i problemima.

Budućnost Europe zavisi od ponovnog otkrivanja živa i neraskidiva uvezivanja tih dvaju elemenata. Europa koja nije kadra otvoriti se transcendentnoj dimenziji života jest Europa koja srlja u opasnost postupno izgubiti svoju dušu kao i onaj 'humanistički duh' koji još uvijek voli i brani“.

Ljude može u mirni suživot povezati samo ljubav prema istini i dobru, makar imali različita vjerovanja i uvjerenja. Vjera je nekoć utiskivala svoj pečat Europi. Papa je Benedikt za pohoda Bavarskoj rekao: „Tko vjeruje, nije sam“. Upravo je to lijek za današnju Europu, samaca i usamljenosti. Oprjeka istini nije sloboda, već zabluda i laž, koji ljude čine sebičnima i nesolidarnima. Upozorio je na to već sv. Pavao u Drugoj Solunjanima (2,10-11), kad piše kako idu u propast oni što su nepravedno zavarani te ne prihvaćaju ljubav prema istini, da bi se spasili. „Zato im Bog šalje zavodničko djelovanje da povjeruju laži te budu osuđeni svi koji nisu povjerovali istini, nego su se odlučili za nepravednost“ ili put propasti. Frapantan je to opis propagande, predobro nam znane još od vremena francuskih jakobinaca, njemačkih nacista i sovjetskih komunista, te svih oblika uhođenja i dezinformacija, lažnih prijava u totalitarnim sustavima, ali i sudobne prevlasti elektroničkih medija, koji nameću svoju istinu svijetu i sve nadziru.

U svakoj nam se epohi nudi alternativa: Slušati Boga, Isusa-Logos, te tako postati i biti slobodni ljudi („Istina će vas osloboditi“ – Iv, 8,32), ili prikloniti uši ljudima, njihovoj zaglušnoj propagandi, postati njihovo roblje, bez osobnoga identiteta. Relativizam time što se odriče temeljnih pitanja spram Boga, stvorenja, svijeta i čovjeka stvara vakuum koji se puni političkim i svjetonazorskim ideologijama s totalitarnim predznakom te u konačnici lišavaju čovjeka i svijet slobode.

Očito je jasno, takav projekt ne može uspjeti, jer čovjekovo dostojanstvo i čovjekovu slobodu jamči samo Bog, Božja istina, božanski Logos. U vremenu u kome je čovjekov identitet sa svih strana napadan, vrijedi ponovno istaknuti Isusovu riječ: „Što koristi čovjeku ako cijeli svijet stekne, a izgubi svoj život, dušu – tes psyches autou“ (Mt 16,26)? Čovjek je duh, duša i tijelo – to čini njegov identitet. Osim ako ne srljamo ponovno u pretkršćansko poganstvo. Čini se da je to uvelike na djelu jer mnogi žive kao da Boga nema, žive kao oni koji „nemaju nade“ (1 Sol 4,13).

Ubijanje nerođenih i eutanazija starih osoba
Malo je država u Europi u kojima je zabranjen pobačaj. Zapravo ih nema. U svakoj se na ovaj ili onaj način zakonom odobrava pobačaj nerođenih. Čovjek je pak osoba od začeća do naravne smrti. Devet mjeseci skrovitosti i odrastanja u majčinoj utrobi mijenja osobu koja nosi dijete i donosi ga na svijet (majku). Jedna švicarska primalja, koja je asistirala tijekom svojih 25 godina primaljske službe i prakse u više od sedamsto poroda, veli da je trenutak u kome dijete dolazi na svijet upravo sveti trenutak.

U razgovoru s najpoznatijim švicarskim dnevnim listom početkom ove godine doslovce veli ovako: „I onda dolazi dijete iz majke na ovaj svijet – to je za mene sveti trenutak. U tom trenutku sve se uokolo zaustavlja“. Čovjeku staje dah! Novo je biće tu. I na upit, tko prvi nakon poroda progovara, odgovara ona: „Dijete. Ono plače!“ Nije više vezano s majkom pupčanom vrpcom. Ono je samo! Ono je nemoćno, bespomoćno. Samoća je prvo, izvorno čovjekovo iskustvo, to je condition humaine. Biti izvana, gurnut iz majčine utrobe. Izriče to i riječ eg-zistencija (ek-sistere – biti van, izvana), gurnut u jedincatu i neponovljivu životnu pustolovinu. Sami se rađamo, sami i umiremo. Prvi udisaj zraka i plač, a tako i posljednji izdisaj, utrnuće. Čovjek treba učiti živjeti, naučiti se životu te isto tako učiti se i izići iz ovoga svijeta. Neminovnost je to ljudske egzistencije. Nitko me/nas ne može u tome zamijeniti.

Živimo u vremenu relativizma. Njegova nam je 'agenda' dobro poznata. Njegovo je načelo „ne“ životu od začeća, pa zato predimplantacijska dijagnostika, pobačaj, kontracepcija, abortiranje embrija s malformacijama u majčinoj utrobi (abortiranje djece s Downovim sindromom). Potom „genderizam“, rodna ideologija, nijekanje spolnog identiteta muških i ženskih osoba, redukcija obiteljskog odgoja, nijekanje roditeljske ljubavi prema djeci, dok država preuzima na sebe odgojni proces djece. Rastakanje obitelji, rodbine, susjedstva. Svatko živi svoj svijet. I na kraju preporuka eutanazije za fizički hendikepirane, umno dementne, radno nesposobne, potpomognuto samoubojstvo u terminalnim stanjima bolesti da se umanji bol. Potom mržnja i nesnošljivost spram svih koji nisu suglasni s tom redukcionističkom slikom čovjeka i svijeta, tendencija homogenzacije mišljenja, djelovanja, osjećanja, vrjednovanja, prijezir prema religiji, nijekanje priziva savjesti kod liječnika ili medicinskog osoblja, prisila obavljati pobačaje pod prijetnjom zabrane obavljanja liječničke službe itd. Time se totalno potkopava i demokracija i pravna država, jer su i demokracija i pravna država sazdani na neopozivom ljudskom dostojanstvu i ljudskim pravima te ne smiju zavisiti od državnih zakona ili samovolje ideoloških većina u parlamentima.

Primjerice, već je desetljeće i pol dopušteno u Nizozemskoj i Belgiji osobe koje su teško fizički oboljele, zatim dementne ili depresivne osobe legalno eutanazirati. Zagovornici te prakse brane to pravom na samoodređenje, na slobodu pojedinca. Tvrdili su kako nitko ne mora do iznemoglosti, bez dostojanstva patiti, nego može uzeti svoj život u svoje ruke i okončati ga, svjesno. Međutim, odavna se ispostavilo kako je ta argumentacija čista nestvarna teorija.  Kad je to ozakonjeno, starije su se osobe iz Nizozemske kušale nastaniti se u graničnom području u Njemačkoj kako ih se ne bi eutanaziralo. Aktivno potpomognuto samoubojstvo uzelo je u Europi maha pa danas nije više ni Njemačka sigurno utočište za takve.  

Još na procesu nacističkim vođama u Nürnbergu praksa eutanazije okvalificirana je kao zločin protiv čovječnosti i čovječanstva. Trebalo je proći četrdeset godina od toga procesa da bi zaborav prekrio te zločine te da bi se vremenom ta praksa legalno uvela u 'naprednim' državama. Razlog: Nitko ne smije nikomu biti teret, ni sam sebi, ni obitelji, ni državi, ni zdravstvenim osiguranjima. Ovih je dana u Nizozemskoj stručnjakinja za medicinsku etiku Berna van Baarsen dala otkaz i ne želi sudjelovati kao kontrolna instanca u medicinski potpomognutoj eutanaziji jer su slučajevi za aktivnu smrtnu pripomoć uzeli tolikog maha, što ona ne može pred vlastitom savješću prihvatiti. Prije godinu dana više od 200 nizozemskih liječnika upozorilo je kako se postupno krše zakonske zaštitne mjere.

Čovjek se pita, nije li sazrelo vrijeme ali i ljudska svijest, da se pogrješno zacrtani put i praksa napusti? Nadati se je, ali ako se uzmu u obzir jednostrane izjave prominentnih osoba iz kulture, politike, (lijevih) medija, vidimo kako se izravno ili neizravno vrši pritisak da starije osobe svjesno prihvate rješenje, naime, pravodobno se odlučiti za smrtonosnu injekciju, namjesto da prepuste svoj život Gospodaru života i smrti. Neki čak javno zahtijevaju da se država pobrine da otrovna injekcija bude onima koji je žele uvijek na raspolaganju. Čovjek se pita, tko ima dovoljno snage ubrizgati osobi smrtonosnu, otrovnu injekciju? Koja je to samo smjelost!  

Sagleda li se sve, riječ je doslovce o recidivu u pretkršćansko pogansko doba. Riječ je o neopoganstvu našega doba. Kršćanstvo se pojavilo na svjetskoj pozornici s posve novom porukom o dostojanstvu i pravima svakoga čovjeka, od začeća do naravne smrti. Nastupilo je kao velika osloboditeljska, humanistička poruka i pokret. Naš je Bog čovjekoljubac – filantrop, kako veli Poslanica Titu (3,4). Sa svojom porukom o uskrsnuću Isusa Krista te svih nas s njime bijaše ono kontrapunkt poganskom beznađu, fatalizmu, vjeru u sudbinu te ravnodušnost. Danas se na veoma perfidan način rabi argument slobode te individualnoga samoodređenja da bi se stvorila kolektivna prisila na starije osobe koje se jedva mogu obraniti od nadmoći javnih medija i javnoga mišljenja. I što im onda preostaje? Smrtonosna injekcija? Nasilni, nedragovoljni egzodus ili 'exitus' iz života u smrtnu tamu, jer naši suvremenici žive bez utjehe vjere. „Slobodu obećavaju oni koji su robovi propasti“, veli u svojoj Drugoj Poslanici sv. Petar (2 Pt 2,19). Kako mogu govoriti o slobodi i slobodnoj odluci oni koji su do kraja okovani i robovi zla i grijeha? Samo istina oslobađa. I čini slobodnim čovjeka. Istina je pak Isus Krist.      

 
Međugorje, 19. veljače 2018.
Dr. fra Tomislav Pervan