„OTVORITE MI ŠIROM VRATA PRAVDE“ KRIST - VRATA U ŽIVOT I VJEČNOST

Detalji

Objavljeno: srijeda, 27. siječnja 2016.

Za pohoda Africi u studenome papa Franjo otvorio je prva sveta vrata u izvanrednoj jubilejskoj godini, a na svetkovinu Marije Bezgrješne, 8. prosinca, otvorio je sveta vrata crkve Svetoga Petra u Rimu. Prvi je unišao kroz ta vrata kroz koje ulaze hodočasnici tijekom jubilejske godine moleći za oprost. Otvorite mi širom vrata pravde! – ili pak: Dižite se dveri vječne, da uniđe Kralj Slave. Izvorno su riječi psalama rabljene u starozavjetnome hramskom bogoslužju, za unošenja Kovčega Zavjeta u sveti prostor ili pak za dolaska hodočasnika u sveti hramski prostor. 

Molitvom se prizivalo Gospodina da zauzme svoj sveti prostor, da se nastani među ljudima, da sam Gospodin bude sustanovnik, najbliži susjed. Gospodin treba unići u ljudskom rukom sagrađeni dom, učiniti ga svojim domom, čovjekov svijet pretvoriti u svoj, Božji svijet, u kome se svatko osjeća udomljenim. Oprjeka tomu je drama J. P. Sartrea Iza zatvorenih vrata, prostor u kome vlada Pakao (Pakao-to su drugi), gdje se troje ljudi cijelu vječnost, daleko od Boga, glože i međusobno stvaraju paklene odnose. Gdje nema vrata, prozora, nikakva izlaza, tamnica je i tu vlada pakao.

Sveta su se vrata za jubileja obično otvarala udarcem čekića. Papa bi udario čekićem, ljubio vrata, otvarao ih moleći Vjerovanje. Posljednji put otvorio ih je sv. Ivan Pavao Drugi za milenijskoga jubileja, god. 2000., kroz koja su prolazili hodočasnici moleći oprost i Božje milosrđe. U povodu pedesete obljetnice završetka Drugoga vatikanskoga sabora papa Franjo proglasio je izvanrednu Godinu milosrđa, a prethodno je Ivan Pavao II. god. 1983., u povodu Godine otkupljenja, proglasio isto tako izvanredno jubilejsko slavlje. Prije njega papa Pio XI. god. 1933. proglasio je izvanredni jubilej u povodu 1900. obljetnice smrti Spasitelja i Otkupitelja svijeta.

Slavlje jubileja nije povijesna neobičnost u hodu Crkve kroz vrijeme. Papa Bonifacije VIII. proglasio je prvu Svetu godinu god. 1300., a odonda se slavi u određenim vremenskim razmacima podsjećajući vjernike na temeljne događaje iz povijesti spasenja. Ritam se odvija otvaranjem Svetih vrata, i to je najsvečaniji čin koji u sebi sažimlje smisao i sliku cjelokupne Svete godine. Cilj je potaknuti vjernike na hodočašćenje, poglavito u Rim, apostolskim grobovima (danas u sjevernoj Hrvatskoj za hodočasnike postoji naziv 'romari', putnici u Rim, slično je u slovenskome, 'romanje', 'romarji' su hodočasnici).

Vrata imaju snažnu simboličnu, znakovitu poruku i značenje. Uzmemo li tekstove Pisma, Staroga i Novoga zavjeta, ti tekstovi smjeraju prema temeljnim temama vjere, naime, Božjoj objavi u Isusu Kristu koji je otvorio vrata Neba. Kratki pogled u Sveto pismo može nam pojasniti smisao i značenje koje biblijski tekstovi pripisuju vratima i njihovu značenju za život vjere.
 

U svjetlu Novoga zavjeta – dublje značenje psalama

Psalam 118. zavrjeđuje našu pozornost u ovom promišljanju. Riječ je o hodočasničkom ali i mesijanskom psalmu, koji i sam Isus navodi („Kamen koji odbaciše graditelji – postade kamen zaglavni“ – u slici o vinogradarima-ubojicama). Dok Sveti Otac čekićem udara u Sveta vrata, izgovara riječi: Otvorite mi širom vrata pravednosti! Psalam je spjevan da bi opjevao Božju dobrotu i milosrđe te želi istaknuti kako je Gospodin, svim životnim nevoljama i poteškoćama unatoč, blizak svomu narodu, svojoj djeci. Psalmist opijeva kako Gospodin izbavlja vjerne iz svake opasnosti i smrti, daje im da nad svojim neprijateljima slavodobitno pjevaju: Iz tjeskobe zazvah Gospodina: on me usliša i oslobodi! Gospodin je sa mnom, i ja ne strahujem: što mi tko može? Gospodin je sa mnom, pomoć moja, i zbunjene gledam dušmane… Pogani me okružiše: imenom ih Gospodnjim uništih! Ili pak redak 22.: Kamen koji odbaciše graditelji – postade kamen zaglavni rana je Crkva primijenila na samoga Gospodina. On je odbačen od svoga naroda, ali je postao ugaonim i zaglavnim kamenom Crkve, novoga Božjega naroda. Petar će to izrijekom izreći pred Velikim vijećem: „On, Isus Krist, jest onaj kamen koji ste vi graditelji odbacili, a koji postade kamenom ugaonim. Nema spasenja ni u komu drugomu, jer pod nebom nema drugoga imena dana ljudima po kojem se možemo spasiti“ (Dj 4,11-12), osim u imenu Gospodina Isusa.

Tematika vrata odnosi se istodobno i na Krista ali i Crkvu. Crkva postaje zavičajem za sve koji traže dom i udomljenje. U nju se stupa sakramentima i vjerom. Isus Krist je vrata, pristup, onaj ulaz kroz koji ulazimo u sveti prostor. Taj se psalam pjevao u hodočasničkom mimohodu. Kad bi se hodočasnici našli pred hramskim dverima, molili bi da da im se otvore vrata pravednosti, kako bi se mogli u Hramu pokloniti i zahvaliti Gospodinu. Na vratima ih dočekuje svećenik i odgovara: Na ova vrata mogu unići samo pravednici. Preduvjet je biti čist od grijeha, kroz vrata mogu unići samo oni koji su prethodno obavili svete obrede čišćenja. Stoga Papa preporučuje u ovoj Godini milosrđa sakrament pomirenja, ispovijedi. Čistiti srce, živjeti životom koji je sukladan i odgovara Božjoj riječi. Živjeti svetim životom, to je preduvjet da bi čovjek mogao stupiti u Dom Gospodnji. Pa i simbolika uzimanja blagoslovljene vode i križanja na ulazu u crkvu ima istu poruku: Očisti, Gospodine, cijelo moje biće da mogu stupiti čist u tvoj sveti prostor…  

U Novom zavjetu imamo napose u Ivanovu Evanđelju znakovite riječi glede vrata. Poglavito u 10. poglavlju gdje Isus za sebe veli kako je on vrata ovcama, u ovčinjak (usp. Iv 10,7). Vrijedi tu riječ u ovome surječju istaknuti. Naime, kontekst u kome to Isus izgovara jest dobri pastir, stado i prepoznavanje. Ovce poznaju glas pastira, on ulazi kroz vrata, ne kao uljez, sa strane, poput razbojnika ili kradljivca (usp. 10,1). Unići na prava vrata znači biti gospodar, vlasnik stada. Samo on ima zakonito pravo unići u ovčinjak jer svoje poznaje po imenu i njega poznaju njegove po glasu. One su njegove, i on ima prema njima jedinstveni, neponovljivi, nezamjenjivi, nenadomjestivi odnos.
 

Isus je apsolutni vlasnik koji isključuje sve konkurente

Isusova riječ o 'vratima' u ovome surječju je znakovita. Isus se identificira kao jedina prava vrata u ovčinjak, kao apsolutni donositelj i objavitelj istine. U svojoj osobi uključuje on posvemašnjost istine koju donosi. On jasno isključuje 'konkurenciju', sve 'natjecatelje' za to mjesto. Ono pripada samo njemu. Svi koji su bili prije njega zavodnici su ili pak vuci-grabežljivci, a isto tako i svi koji se javljaju ili će se pojaviti na svjetskoj pozornici. Svi oni gube svoje značenje pred ovim jedinstvenim likom. On jedini donosi istinu o Ocu, on je Očevo Lice, on jedini ima pristup Ocu, on se poistovjećuje s istinom u svojoj osobi. On je jedini Otkupitelj ljudi. Put objave ide preko njega i kroz njega, on je stoga one 'dveri' na koja treba unići k stadu. On je put kojim treba ići, koji treba slijediti.

U završnom poglavlju Ivanova Evanđelja, dok Isus daje 'Šimunu, sinu Ivanovu' nalog da pase, čuva stado, ovce i janjce, pita Gospodin Šimuna (staro ime, jer je zanijekao Gospodina pred sluškinjom!) spram ljubavi, 'veće ljubavi' kojom on postaje jedno s Gospodinom. Ovce nisu Petrove, nego Gospodinove, i ovce ne slijede Šimuna Petra, nego Gospodina. Svaki pastir u Crkvi mora nužno proći kroz Gospodina, počev od Šimuna Petra, do ovaca i napasati ih. Samo preko Kristo do ovaca! Stoga mu Isus i veli: Slijedi me! (usp. Iv 21,19), a to u sebe uključuje nasljedovanje, križ, patnju, spremnost položiti život za ovce. Tako se u životu konkretizira riječ 'vrata'. On je vrata, put, istina i život, on je Put kojim treba ići da bi se stiglo do Oca.

Kao što vidimo, Krist nudi put spasenja, on je onaj ulaz i prolaz do Oca za sve ovce koje su u potrazi za smislom života. On je objavitelj Oca, on je Sin Božji, koji je u Očevu krilu, koji nam je Oca za života, riječima i djelima, u punini i do kraja 'egzegetirao', protumačio, uprizorio, donositelj milosti i istine. On je kriterij istine, kriterij pravednosti, razlikovni znak koji žude dosegnuti svi koji žele dospjeti do punine te tajne. Žele li se ovce napasati na zelenim pašnjacima, gasiti životnu žeđ na vrutcima tihanim, krijepiti dušu svoju, što molimo u 23. psalmu, onda znaju koga će slijediti, čiji glas, čiji im štap ulijeva životnu sigurnost, pa i kad idu dolinom smrti. Kroz ta vrata prolazi samo onaj koga je Otac poslao, jer samo on zna sve svoje, poimence.

Lijep komentar riječima 118. psalma nudi nam Prva Klementova poslanica (gl. 48). „Tko je pravedan, može stupiti u Hram. Ima mnogo dveri, sve su one otvorene. Ali dveri pravednosti su one Isusa Krista. Blago svima koji ulaze kroz te dveri u hram Gospodnji te koji do kraja kroče svojim životnim putem u svetosti i pravednosti, ne dajući se smesti. Ako je tko vjeran, ako je radišan, ako mudro zbori, ako razumije razlikovati govor, ili je pak svet u svojim djelima, takav mora biti toliko ponizniji, što se više smatra uzvišenijim, i on mora tražiti ono što koristi svima, a ne samo njemu“.

Susret s Isusom Kristom, koji je isti, jučer, danas, i uvijeke ostaje isti, (usp. Heb 13,8) događa se u našemu svagdanu. Nije to Isus povijesti od jučer, nego Dobri Pastir koji uzima na svoja ramena zalutalu ovcu. Suvremena je teologija iz iskustava i nevolja našega vremena pokušala utkati u osobu Isusa Krista zamamne slike. Isus kao osloboditelj, novi Mojsije koji izvodi iz ropstva, Isus, siromah među siromasima, koje ćemo naći u Govoru na gori, u blaženstvima, Isus – socijalni revolucionar. Isus koji je u svojoj pojavi krajnja pro-egzistencija, koji je tu 'za nas i za sve ljude'. Međutim svaka od tih slika nosi sa sobom i konkretni upitnik i stavlja pred nas temeljna životna pitanja: Što je istinska i prava sloboda? Gdje je taj 'egzodus', gdje je zapravo ta nova 'Obećana zemlja' u koju bi nas Isus uveo, prema nekim suvremenim teolozima? U čemu je blaženstvo siromaha, i što nam je činiti da drugi, ali i mi s njima, uniđemo u to blaženstvo? Ne ostajemo li na kraju u prostoru zatvorenih vrata ovoga svijeta, o čemu piše Sartre, ili pak s Isusom iskoračujemo prema eshatonu, vječnosti, jer je Gospodin pokazao put i otvorio vrata u onostranost. Sam je Isus rekao kako je on Put, Istina i Život. Put je u uskoj svezi s 'egzodusom', a Isus kao život u posvemašnjoj je oprjeci prema sveprisutnoj civilizaciji smrti. Pogotovo se pitanje istine danas zaobilazi u širokom luku, jer se istina ili postulat istine povezuje s nesnošljivošću, fanatizmom, ugrozom tuđega mišljenja. Međutim, upravo je zbog svega toga bitno pitati se i uključiti cjelovitost osobe Isusa Krista u suvremene duhovne prijepore i raspre.
Isus je na križu propatio krajnju osamljenost, uzeo na sebe krivnju svijeta, odbačenost, propatio ostavljenost („Bože moj, zašto si me ostavio?“). Ali je na križu predao samoga sebe za sve ljude, otvorio vrata Neba, da bismo svi bez razlike otkrili novi život, lomeći i rušeći moć smrti, ulijevajući svima razlog za svekolikost kršćanske nade. Svijet, koji čini se nema otvorenih vrata za Boga i prema Bogu, u snazi Kristova križa i uskrsnuća, nije više tamnica. Isus je odgrnuo i skinuo zasune smrti, život i svijet nije čekaonica ništavila, nego početak vječnoga života. Svijet nije koncentracijski, sabirni logor smrti, nego perivoj nade, nije ni Kafkin Zamak ni Proces, u kome svednevice iščekujemo bezizlazje, smrtnu presudu, nego predvorje vječnosti. 

Dr. fra Tomislav  Pervan